.......Negdje u centru grada, maleni je park. U sebi skriva jezero tirkizne boje. Mnogi su ga tražili ali nikada pronašli.

Jezero Mar skriva svoju tajnu duboko u toplim valovima sjećanja.

Lutala sam prestrašena i sama, suznih sam očiju tražila put, ali uvijek sam se vraćala do starog panja na kojem je izrasla plava ruža. Umorna od traženja, promrzla, izgubljena.........sjela sam kraj oronulog starog panja obraslog mahovinom radoznalo gledajući ružu. Razmišljajući o neobičnosti plave ruže, utonula sam u san....

Iz sna me trgnuo razigrani dječji smijeh.

- Ulovi me! Ulovi me! – odjekivalo je modrim svodom gustih krošnji divovskih stabala. Krošnje su se presijavale nebeskom modrinom kao da su od kristala, dalje od njih pogled nije mogao doseći, a njihova ljepota je zasljepljivala. Čvrsto sam stisnula oči, ne vjerujući u ono što vidim. Otvorila sam oči. Prizor je bio isti. Rukama sam prekrila oči, protrljala ih ....prizor je bio isti. Spustila sam pogled prema nogama, vjerujući da sanjam.... Polako sam ustala ne odvajajući pogled od svojih blatnjavih cipela – Kud je nestao panj? Gdje sam? Sanjam?!....... 

Pogledom sam potražila panj......ali nije ga bilo.

Okretala sam se, a svuda oko mene šuma, gusta šuma kristalnih krošnji i onaj dječji razigrani smijeh.  Pokušala sam otkriti iz kojeg smjera je dolazio, .....odzvanjao je sa svih strana. Čas jače, čas tiše, kao da je škakljao moje misli. Osjećala sam taj smijeh kako me ovija, hvata u svoj zagrljaj, nisam se mogla suzdržati, počela sam se smijati svim srcem, a šuma mi je vraćala glas.

Kristalna šuma počela je tamniti. Iz tla se polako uzdizala ljubičasta izmaglica, kao nekakav svjetleći prah. Okružio me sa svih strana. Tek kad mi je bio tik uz lice, ugledala sam sićušna stvorenja obavijena tim sjajnim  prahom.

Opkolili su me, proučavali me. Uljetali mi u kosu, doticali lice. Ispružila sam ruku htijući dohvatiti nekog od njih, ali osjećala sam samo blagi lahor kako mi klizi kroz dlanove. Njihova sićušna lica bila su nasmiješena. Cijela šuma bila je ispunjena njihovim sjajem i smijehom. Igrali su se samnom, nisu razumjeli što sam kao što ni ja nisam shvaćala njih. Općinjena njihovom igrom, čekala sam da me povedu.

Osjetivši moje misli, skupili su se u ravnu crtu, ili stazu što se gubila gore visoko među krošnjama. Krenula sam u smjeru koji su mi pokazivali, ali stajala sam na mjestu.  Sjajna staza se rasula šumom, vidjela sam da su uznemireni, njihova tijela nešto su mi objašnjavala, razne simbole su oblikovali ali ja nisam shvaćala.

Još jednom su oblikovali stazu, a oni što su bili na početku tog svjetlećeg puta spustili su se do mojih nogu. Tad sam shvatila, Oni su put kojim moram ići. Sa strahom sam zakoračila očekujući kako ću propasti, ali oni su me sa lakoćom ponjeli gore visoko među krošnje. Što sam bila bliže kristalnom svodu, svjetlost je postajala sve jača. Nisam više mogla gledati u nju, sklopila sam oči zamišljajući onaj stari panj sa strahom da će sve nestati. Osjetila sam tvrdo tlo pod nogama ali nisam željela otvoriti oči. Bojala sam se da onih divnih stvorenja više neće biti, da je sve bio samo san. Tišina me ohrabrila da otvorim oči.

Kristalna dvorana prožeta plavim svjetlom. Na tlu su sjedile tisuće malih stvorenja što su me vodili. Tek sada sam mogla vidjeti kako doista izgledaju, nisu više bile okruženi prašnim sjajem. Sjedili su na tlu prekriženih nogu, s rukama položenim u krilo i blagim osmjehom na licu. Izgledali su kao djeca, tako krhki i umiljati dok su se plavičasto presijavali, a oni koji su bili mirni skoro su bili nevidljivi. Sve oči bile su uprte u mene, osjećala sam ih kao dodire, kao škakljucanje i opet nisam mogla odoljeti, obuzeo me smijeh. Glas je odjeknuo dvoranom a uzvratilo mi je tisuće osmijeha. Bio je to začaran krug. Nisam shvaćala da kroz smijeh komuniciram s njima, da u smijeh projiciram sve svoje strahove, snove, misli i osjećaje. Svojim tijelima su oblikovali simbole, samo ovaj put sam razumijela što prikazuju – svaku moju trenutnu misao. Nisam mogla ne pomisliti «Zašto sam ovdje» i njihov ples je prestao. Spustili su se na tlo, poglede prikovali za tlo i utihnuli. Misleći da sam ih povrijedila i ja sam spustila pogled. Iznenada me obuzeo strah, nemir. Podigla sam pogled želeći se ponovo s njima smijati i igrati......

Prikovao me pogled mojih očiju.

Stajala sam Ja ispred sebe same. Gledala sam u svoje oči, vidjela svoj tužan izraz lica, vidjela sam svoj strah. To nije odraz u ogledalu, ali me oslikavao u potpunosti. Moja dvojnica bila je kao i sićušna stvorenja, krhka, staklastog izgleda, ali bila je ja. Stajala je predamnom kao ogledalo koje otkriva svu istinu, svaku misao, kao ogledalo koje je ogolilo moju dušu.

Promatrala su me dva smeđa oka prepuna tuge, lice u blagom grču straha, usne stisnute u crtu boli.

Tako jako sam željela da se smijeh vrati, da otopi to lice predamnom. Gledala sam u svoje drugo ja i znala sam.

Sva ona mala stvorenja moji su snovi, želje, patnje, radosti, a ponajviše od svega moj zaboravljeni smijeh.

Nasmijale smo se.

I tad, kao šum vjetra čula sam – ne boj se, hodaj nepoznatim i nesigurnim stazama, čeka te ljepota i ljubav. Osmjehni se.....

 

Opet ono nježno škakljucanje, njih tisuće ponovo su plesali samnom, dvoranom je odzvanjao smijeh.

Osjećala sam suzu kako mi klizi niz obraz....

Svjetlost je bila zasljepljujuća..... 

Svjetlost je prodirala korz sklopljene mi vjeđe. Vlažan, hrapav dodir na licu ......otvorila sam oči

Ležala sam ispod procvjetalog jorgovana, sunce me bockalo a psić mekog smeđeg pogleda me njuškao, gurkao.........

Ljudi su šetali parkom....

 

A oni su se smijali s mojim mislima.............