Sedamnaestogodišnji Mike Emme vozio je ford mustang iz 1967 godine. Prije no što ga je kupio, popravio i obojao u jarko žuto, stajao je napušten na jednoj livadi u Coloradu. Mike, nadahnuti student, bio je sretan i susretljiv mladi čovjek čija je budućnost bila jednako svijetla i vesela kao i njegov auto. Prijatelji su ga zvali Mustang Mike.

Na poruci je pisalo: "Želio bih da sam naučio mrziti. Nemojte kriviti sebe. Mama i tata, volim vas. Upamtite da ću vijek biti s vama". U potpisu je stajalo: "Voli vas, Mike, 11,45".

Mikeova ljetna ljubav naglo je prekinuta zarukama njegove djevojke za nekog drugog 23. kolovoza.

8. rujna, korakom koji će zaprepastiti sve koji su ga poznavali, Mike će sjesti na prednje sjedište svog jarko žutog mustanga, zatvorit će vrata i pucat će u sebe.

U 11,52 njegovi roditelj, Dar i Dale Emme, i njegov brat Victor, dovezli su se na garažni put, iza Mikeovog  jarko žutog mustanga. Sedam minuta prekasno.

Oko podneva slijedećeg dana tinejdžeri su počeli stizati u njihovu kuću noseći majice s natpisom "U spomen na Mikea Emma" tiskanim iznad slike jarko žutog mustanga. (To je osmislio Mikeov najbolji prijatelj Jarrod i Jarrodova mama).

Počele su kružiti bezbrojne priče. Većina ih je za Mikeovu obitelj bila novost. Neke su bile iz školskog doba kada je dijelio sendviče sa siromašnijom djecom ili darivao svoj džeparac raznim društvima.

Nazvala je neka neznanka i ispričala kako joj se jedne noći pokvario auto pa je ostala sama s dvoje djece nasred puste ceste. Mike se zaustavio, pokazao joj svoju vozačku dozvolu kako bi je uvjerio da im ne želi zlo, pokrenuo auto i otpratio ih kući kako bi bio siguran da su sretno stigli.

Školski kolega, dijete samohranog roditelja, otkrio je da je Mike odustao od kupnje potpuno novog mjenjača za svoj mustang, koji je naručio i za kojeg je uštedio novac, i umjesto toga na otpadu kupio dva rabljena kako bi i kolega popravio auto.

Zatim se javila djevojka koja je rekla da bi bez Mikea teško kupila novu haljinu za svečanost povodom početka nove školske godine. Kad je Mike čuo da nema novaca da kupi večernju haljinu, kupio joj je lijepu opravu koju je našla u trgovini rabljene robe.

Kad je Mike imao 14 godina rodila mu se sestrična s teškim hendikepom. Mike je naučio kako u hitnom slučaju izvaditi cjevčicu od traheotomije iz dušnika i zamijeniti je novom, naučio postupak oživljavanja, a naučio je i sustav znakova tako da su njih dvoje mogli pjevati jer ona zbog te cjevčice nije mogla govoriti, a bez nje bi umrla. Najviše su voljeli pjesmu čiji pripjev ide ovako: "Bog nas promatra iz daljine..." Čini se da je Mike uvijek bio u blizini kad je nekome trebalo pomoći, usrećiti ga li utješiti.

U domu Emmovih sakupili su se tinejdžeri da pruže utjehu obitelji i sebi samima. Raspravljali su o tragediji maloljetničkih samoubojstava i o tome kako najveći broj tih samoubojstava počine darovita djeca (visokog kvocijenta inteligencije). Saznali su da je samoubojstvo šesti najčešći uzrok smrti djece od 5 do 14 godina, a treći u dobi od 15 do 24 godine. Također su otkrili da se godišnje ubije više od 7000 djece od 10 do 19 godina i da je to postala prava pošast čak i u našim osnovnim školama. Netko je spomenuo studiju u kojoj se uspoređuju adolescenti, koji nisu bili umno poremećeni, a počinili su samoubojstvo, sa svojim vršnjacima koji se nisu ubili. Pronašli su samo jednu razliku - napunjeno oružje kod kuće.

Dok su oni međusobno raspravljali što bi mogli učiniti kako bi spriječili takve nesreće, netko je pogledao i vidio jarko žuti mustang na nečijoj majici i tako se rodio Projekt žuta vrpca.  Linda Bowles, prijateljica obitelji, donijela je veliki kolut žute vrpce i otisnula male ceduljice veličine posjetnice na kojima su se nalazile upute kako koristiti vrpce. Na njima je pisalo:

"PROJEKT ŽUTA VRPCA"

za uspomenu na Mikea Emmea

OVA VRPCA NIT JE ŽIVOTA. Njena je poruka da postoje oni kojima je stalo do drugih i koji će pomoći. Ako ti (ili bilo tko drugi) trebaš pomoć, a ne znaš kako je potražiti, uzmi ovu ili bilo koju žutu vrpcu, ili ovu ceduljicu, i odnesi je svom odgojitelju, učitelju, propovjedniku, svećeniku, rabinu, roditelju ili prijatelju i reci:

"HTIO BIH ISKORISTITI SVOJU ŽUTU VRPCU"

Sjedeći tako u dnevnoj sobi Emmeovih, Mikeovi prijatelji dijelili su priče, bol i suze, oplakujući tako gubitak prijatelja i stavljajući komadić žute vrpce na svaku ceduljicu.

Pet stotina takvih ceduljica stavljeno je u košaru i izloženo na posljednjem oproštaju od Mikea. Do kraja obreda košara je bila prazna, a 500 malih žutih vrpca, zajedno s uputama, počelo je svoj zadatak spašavanja druge djece od samoubojstva. Samo u prvih nekoliko tjedana Projekt žuta vrpca, koliko je nama poznato, spriječio je tri maloljetnička samoubojstva, a uskoro je predstavljen u svim srednjim školama Colorada. Od tada projekt neprestano raste.

Zbog unutarnje naravi depresije, osamljenosti i straha, tisuće naše djece, koja izgledaju savršeno sretno, tiho vrište u najdubljoj emocionalnoj boli. Što možemo učiniti?

 

Thea Alexander

U Coloradu su našli rješenje. Dijele besplatne žute vrpce i savjete......