Od koga mi to bježimo, i pred kim i čim zatvaramo oči?

Uljuljkani u zipku vlastitog samozadovoljstva, čekamo da sve ono loše oko nas bude pretvoreno u dobro, jer, mi sami, savršeno smo ok..

Bez vize i putovnice, čim zlatna zora zarudi, mi idemo u novo doba..

Ili čekamo leteće tanjure, koji će nas pokupiti lijepo, jer smo s(a)vršena priča a ostali ostaju..Ili ih se raseljava po drugim planetama..

Što mi očekujemo od transformacije?

Da odjednom budemo, u jednom jedinom trenutku otuširani, retuširani, čisti, i stvar je riješena..

Nije to baš tako..

Kao prvo, transformaciju treba željeti...istinski željeti..

Ali ne kao bijeg  od vlastitog blata u sebi, nego želja da se to blato prvo osjeti na svojoj koži, osjetiti sav mulj nataložene bijede čovječanstva i živo blato njegove egoistične prirode..

Nije bit transformacije u slatkom očekivanju, sjedeći u svojoj udobnoj fotelji, i razmišljajući što bi, kad bi..

Niti treba graditi podzemno sklonište, trpajući u njega zalihe za preživljavanje, jer, kad se svijet očisti od nepoželjnih, poželjni će ga ponovo izgraditi...

Transformacija je uvijek u svakom trenutku i regeneracija.. A regeneracija znači da smo prvo dopustili da nam se odreže bolesno tkivo svega što nam je priraslo, svega što nas vezuje, a nije dio nas..

A to boli...

Ali je potrebno...

Da bi postali zdravi i donosili plodove kojima ćemo nahraniti druge..

Transformaciju ne treba čekati..

Treba je željeti..Istinski..I početi raditi na sebi... Sada i u ovom trenutku...