Vukica I njegov golubarnik!

　

　

U Ostrovickoj ulici u Zagrebu zivjeli smo Alica, ja I nas mali Ezra, a sa nase lijeve strane u jednoj potleusici obitelj Vukica, otac Vukica, zena Mara I njihove dvije kcerke. Bijase I baba Vukica ali ona je zivjela odvojeno u jednoj sobi I dozivjese duboku starost. Ova obitelj bijase iz Dalmatinske Zagore docim Mara bijase Slavonka ali je duh primitivizma I zaostalosti Dalmatinske Zagore zivio zajedno sa tom porodicom sve dok njihova velebna kuca I citavo naselje nije sruseno u novim odnosima u Hrvatskoj. On bi se tako nalaktio na ogradu pa bi drzeci pohovani kokosiji batak zvakao, mlackao a onda bi dubokim baritonom:" Haa, a jebi ga,evo imamo sada novu nasu drzavu. Nego, znas sto, ja bas ovih dana mislim graditi jedan golubarnik gore povise. Maa nije to prosirenje kuce, nego ja imam golubove pa bi trebalo da ih nekako udomim." A ja kako bijah pristojan sa mnogima pa tako bijah pristojan I sa njim pa mu predlozim: "Gosn’ Vukica ako trebate pomoc ja cu vam rado izaci u susret" jer bijase gladi u nasoj porodici pa ja pomislim da bih mogao prezalogajiti jedan obrok kao radnik na tom golubarniku. "Aa dragi moj intelektualac a zasto ne!" pa bi onda bas dovrsio svoj batak I otpadak bacio u nase dvoriste. I tako mi krenemo raditi jedno jutro, ja se prikladno obucem, I stanemo mi graditi skele. Medutim se meni vec tada cinilo da bi to moglo biti I vece od golubarnika, ali nista ne rekoh nego nastavim nositi drvene grede uzvise dok naposljetku ne naidoh na potkrovni izlaz koji bijase zaklonjen te ja naglo osjetih da propadam nadole kroz jedan mali uzani prostor. I moje ruke podose navise I ja osjetim odjednom neku toplinu na licu jer samo casak kasnije otkrih da upadoh u kuhinju u kojoj je Mara bas kuhala kupus. Medutim mi nastavimo graditi I taj dan za obroku bude kupus. Drugi dan za obrok bude kotlovina, a treci dan zgotovimo taj golubarnik jer bijase rijeci o montaznoj gradnji pa sve budne brzo zgotovljeno. I ja treci dan stanem pred tu gradevinu I gledam: prizemlje sa ulaznim vratima, drveni gornji kat sa novim prozorima I lijepim dimljakom, krov na dvije vode I pomislim : "A lijep ti je ovaj golubarnik". I tako Mara I nje muz sagradise kucu. I jedan dan razgovaram ja sa Alicom u nasem dvoristu: "Evo Alice ja znam cijelu drzavu ali nikako ne mogu pogoditi tko su ti ljudi sto tako lijepo I ugodno zive a zaklonjeni od buke prosta svijeta." A kako je Mara bila u svome dvoristu to bijase svjedokom naseg razgovora pa se na te moje rijeci naglo okrene prema nama pa vazno prozbori: "Pa Zlatane kako to mozes pitati, pa znas da su to ljudi kao ja I moj Vukica." I mi odemo iz dvorista svatko svojoj kuci. Kad ne prode nekijeh pola sata kada evo ti muza Vukice u novom zelenom ladnroveru. : "Mara, hej Mara, vikne on sa ulice, je li vidis sto sam ti kupio. A tko ti je to kupio de reci?" A Mara samo cikne presretna , otvori vrata kapije pa uleti u zagrljaj svome muzu Vukici te mu se objesi za vrat: " Muzu moj jedini!" Jer obitelji Vukici bas nekako tih godina pode dobro nakon duga spavanja u drzavnim poduzecima jer se oni dosjete pa kupe neki polovni stroj za stampanje I otvore stampariju u jednoj od soba te potleusice. I navodno da im biznis budne dobar a to istovremeno koincidirase sa smrcu babe Vukice pa Mara napokon odahne nakon godina torture. I tako ta porodica pozivje u blagostanju neko vrijeme dok njega ne strefi mozdani udar te se on povuce na imanje u Slavoniju I tamo zracnom puskom gadase vrapce, a onda I Mara dode za njim a biznis naslijede njihove kcerke. Kasnije sam cuo da se cijelo to naselje srusilo.

　

　

zlatan gavrilovic kovac