1. VRT NI-DANA-NI-NOĆI

 

Bio jedan jedini kralj. Bio je oženjen jednom jedinom kraljicom.

 

Ona je danju imala zlaćanu kosu, dok je noću bila tamnokosa. Dok je bila tamna, pokazala se ljubomornom na sebe zlaćanu. Dok je bila zlaćana, nenavidila je onoj tamnokosoj.

 

Noću, pod mjesecom, dok su pili ružmarinovo vino, tamnokosa reče kralju:

 

“Kažeš da me voliš, a u potaji si se oženio nekom bezličnom osobom! I to istoga dana kad smo se nas dvoje vjenčali! Oženio si se osobom druge rase, i tko zna kakvoga roda i koljena! Kriješ ju od mene, ali ja znam, ja znam...”

 

“Kako ti to znaš“? pitao je, smiješeći se, kralj.

 

“Evo kako: na dnevnoj košulji ostala ti je njezina vlas. Svijetla, naravno. Posvemašnja opreka meni. A kažeš da me voliš“!

 

Ujutro, plavokosa je suznih očiju prigovorila kralju da ju vara s tamnokosom suparnicom. U dokaz da je tako, pokazala mu je tamnu vlas, zadjenutu za njegovu noćnu košulju.

 

Kralj je uzeo zlaćanu i tamnu vlas, svezao ih jednu o drugu, i pokazao ih jednoj i drugoj, svakoj kraljici u njezino doba dana. To je izazvalo takvu oluju da su obje htjele pretrgnuti dvostruku vlas, rasčvoriti čvor. Kralj je jedva spasio nedužne vlasi.

 

A onda predloži podijeljenoj kraljici da pođe s njim u doba koje nije ni-dan-ni-noć, odnosno, koje je i-dan-i-noć, a nalazi se na kraju perivoja, gdje je ograđeno visokim zidom, i čuvano lavovima. Kraljica pristade, i pođe rukom pod ruku s kraljem na kraj perivoja.

 

Kad su zašli iza zida, i našli se u dobu neovisnu o prolaženju vremena, ona je prepoznala obje vlasi kao svoje, obje boje kao svoje, svoju suparnicu kao sebe. Zaplakala je od sreće.

 

“Zašto mi nikada nisi rekao da sam to ja”? pitala je smijući se i plačući na kraljevu ramenu.

 

“Ti mi ne bi vjerovala. Više si vjerovala svojemu danu i svojoj noći, nego meni. Više svojim očima, nego meni”.

 

Kraljica se sada zabrinu.

 

“Samo da se to ne ponovi, jedini moj. Samo da se opet ne izgubim između sna i jave... da me opet ne spopadnu suze i ljubomore”.

 

Kralj se sagne i uze jedno zrnce pijeska iz vrta ni-dana-ni-noći.

 

“Uzmi ovo zrnce i zasadi ga pod svoj prozor. Ono brzo raste. Izrasti će u cvjetno stabalce. Budeš li opet posumnjala da te varam, udahni miris što struji iz njegovih cvjetova. Cvjetova je mnogo, ali je miris samo jedan. I razumjet ćeš me”.

 

I razumjet ćeš se.

 

 

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)