Prve sniježne pahuljice lagano su padale osvjetljene vatrometom koji je obasjao noć. Uzvici veselja i čestitki miješale su se sa praskom i muzikom koja je treštala odasvud, najavljujući ulazak u Novu Godinu i s time opraštanje sa starom, koja je ostala lebdjediti u zraku poput otpuhnutog pera iz ruke,da bi potom, nakon svog leta počela vrtoglavo spuštanje na mokro tlo i ostala ležati zaboravljena, pregažena, sama. Opijeno mnoštvo mladih i starih teturalo je ulicama u potrazi za novom zabavom, za novim opijanjem, u nadi da će tako u euforiji veselja zaboraviti sve svoje strahove, koje su, htjeli oni ili ne , ponjeli  sa sobom kao teret koji je bio pretežak da bi ga uspjeli skinuti i ostaviti za sobom. Neki pak su, u tišini i u svojim mislima, laganim korakom krenuli svojim kućama, sa nadom da će im ova noć donjeti nešto ljepše i bolje od predhodnih.

Žena u crnom kaputu i toplim vunenim šalom oko vrata, sa rukama duboko gurnutim u džepove, hodala je sama, zastajući povremeno  da bi podigla glavu prema nebu, nudeći svoje lice hladnom zraku i pahuljama snijega. Tu i tamo netko od razuzdane mase okrznuo bi je u prolazu, ali ona se nije osvrtala već išla dalje. Pažljivom promatraču nebi promaklo da je njezin izgled lica, na kojeg je navukla masku ravnodušnosti, ustvari zabrinuto i gotovo bolno.I njezin hod rekao bi, da noge ne poznaju cilja, već da su samo sredstvo za pokretanje...negdje...bilo kuda.

Dok je koračala, u glavi joj se vrtio film iz prošlih godina. Zbrajala je i oduzimala, popisivala u glavi sve one sretne i nesretne trenutke koje uglavnom svaki čovjek prolazi na svom putu kroz život. Pitala se što joj donosi ova godina, koja joj iznenađenja sprema, kakva ju budućnost čeka? I gdje  i kome ona pripada?

Djeca i muž bili su joj daleko, gotovo nestvarni, san  iz kojeg se ne može probuditi, a ipak dio  nečega tako bliskog i njenog, da ju je sama pomisao na njih boljela.

Nešto mora promijeniti u svom životu. Ovako ne može dalje. To nije život kakvog si je željela. Što učiniti,  od čega početi, bila su njezina pitanja  koja je ponavljala poput papige , dok je u glavi slagala razne kombinacije, uglavnom neprihvatljive. I nije to bilo prvi puta da pravi svoju inveturu života, a niti zadnji, sudeći po tome kako su se odvijale stvari posljednjih godina. Dosta joj je dočekivanja, posluživanja, ugađanja.Poslijednjih se godina sasvim zapustila, sve svoje talente potisnula. Sve , samo da ugodi drugima.  Za mir u kući.I gdje je sada i  kako dugo će to još trajati, pitala se.

I dok je tako hodala tražeći puzzle i slažući ih u sliku svoje budućnosti, masa se ljudi razišla, ulice opustjele. Tišina se spustila nad gradom koju bi samo poneki teturajući prolaznik poremetio, gazeći nesigurnim korakom po bljuzgavom pločniku, pjevajući neku samo njemu poznatu melodiju.

Din don, din don, oglasila su se zvona i ona shvati da se nalazi pred crkvom i da se cijelim  putem vrtjela u krugu. I najednom joj bi jasno koliko je besmisleno bilo njezino lutanje ove noći. Ta riješenje joj leži na ruci već duže vremena. Samo ona je bila ta koja to nije htjela prihvatiti. Ona je bila ta koja je to cijelo vrijeme odbijala, tražila opravdanje. Zbog čega? Djeca su već odavno odrasla i idu svojim putem, a muž vječito na putovanjima. Ne sjeća se kada je sa njim zadnji puta uopće porazgovarala.Prihvatiti će tu ponudu koju joj nudi prijateljica već dulje vremena. To je upravo onaj posao kojeg je oduvijek željela raditi, a radi familije odustala.Jer, tako je njezin muž zahtjevao. Vrijeme je da krene putem kojim je oduvijek željela. Vrijeme je za promjenu. Sada ili nikada.

Najednom joj se žurilo vratiti kući i ona krene užurbanim koracima, gotovo trčeći.