Na svijet sam došao u krošnji staroga hrasta. Bilo nas je petero u malenom gnijezdu napravljenom s puno brige i pažnje. Od širom rastvorenih usta, goluždrava nam se tijela jedva nazirala. Hrane nije nedostajalo, brižni roditelji letjeli su uokolo kako bi napunili naša gladna usta. Ali u ptičjem, odnosno životinjskom svijetu, vlada zakon jačeg. Samo takvi opstaju i nastavljaju vrstu. Za mene tu nije bilo mjesta, bijah presitan, a moji krici i glad za hranom slabašni. Nekada sam obroke jednostavno prespavao.  A nekada se opet, dok bi trajalo nadmetanje tko može jače istegnuti vrat i napraviti bolju strku oko hrane, pravio da spavam. Zbog toga sam na kraju postao sve mršaviji. Postao toliko drugačiji od braće, da se nisam začudio kada su me jednog dana odlučili izbaciti. Prije toga čekali su da se nebo nad gnijezdom raščisti, da ne bude ikoga tko bi mogao svjedočiti tom činu.

Nisam se odupirao, nisam ni mogao, na meni sama koža i pokoje perce.

Svi u jedan glas izbaciše me iz rodnog gnijezda pod bijednom izlikom kako nam je u njemu ionako pretijesno. Pao sam na mekanu travu u podnožju hrasta. Ipak, ni ta mekoća nije mogla ublažiti bol koju sam osjetio u desnom krilu. Bilo je poprilično natučeno i čudno je visjelo. Jedva da mogu upotrijebiti riječi kojima bih opisao strah i izbezumljenost kada sam shvatio kako sam po prvi puta negdje sam!

Osim toga, sve mi se s ovog mjesta činilo drugačije, veće, i stablo na kojem sam rođen, i trava u koju sam upao, i nebo gdje se moja vrsta u letu činila nikad udaljenijom. Počeo sam dozivati mamu jer od straha nisam znao što dalje, kuda?

Nakon što sam promukao od silnog cijukanja, napokon me čula i doletjela. Ali, što je uistinu mogla učiniti? Nježnim cvrkutanjem ne može se nikoga podići u vis. Tu je trebala neka nadptičja snaga da se svladaju prepreke koje su se ispriječile. Ona time nije vladala i tako je na kraju otišla.

Pokušao sam se smiriti i razmisliti, iako je srce tuklo kao mahnito.

Na zemlji sam. Ovdje vladaju drugačiji zakoni. Ukoliko ne želim uskoro postati nečiji plijen, moram se brzo prilagoditi. Slab sam, rijetkoga perja i slomljenog krila, jedino što imam su ove bujne misli. A one i nisu u ptičjem svijetu neka prednost, više mana i nedostatak. Ne može se to mjeriti sa snažnim kljunom i zdravim krilima.

Nekako sam ipak takav, sakat, odlepršao i dovukao se do jednog grma, ušao u njegov gustiš, sjeo na granu, zavukao glavu pod zdravo krilo i od muke i uzbuđenja zaspao.

Dani su nekako prolazili, nekad gori nekad bolji, a ja sam svakim danom koji je svitao govorio; dobro je, još sam uvijek živ. I kao da je neka nevidljiva ruka bdijela nada mnom jer sam usprkos vrlo malim mogućnostima za opstankom, preživio. Hranio sam se gdje god sam stizao. Nije bilo vrijeme izbirljivosti. Hranu sam pronalazio svugdje, a naročito tamo gdje žive ljudi. Ostatke njihovih zalogaja pronalazio sam gotovo na svakom koraku. I dalje sam se krio u ovom gustom grmu štiteći se od mačaka i dječijih praćki. Međutim, čak i kad sam sasvim ojačao, udebljao se i popunio perjem, ono slomljeno krilo nikada se nije opravilo na način da sam više mogao poletjeti negdje u visine i saviti svoje gnijezdo.

Lepršanje je bilo sve što sam mogao postići. A let i lepršanje, dva su različita pojma.

I kako kaže jedna poslovica „ono što te ne ubije, to te ojača“, tako je i bilo.  Nedostatak jakosti u krilima nadomjestio sam brzinom i spretošću u nogama. Svladavši Zakon ulice, postao sam majstor u pronalaženju prostora za sebe. Kljunom sam rješavao ulične borbe dok je sluh preuzeo značajnu kontrolu nad svim zvukovima koji bi se mogli svest pod zajednički naziv, opasnost. Ničega se više nisam bojao.

Braću sam viđao iz daleka. Kretali su se uvijek istim pravcima; hrana kuća, kuća hrana. Niti jednom nisu odstupili, nit jednom promijenili plan. Dalje od potrebe vlastitog kljuna nisu vidjeli.

Zbog svih tih okolnosti u kojima sam se našao, ptice kao takve prestale su me zanimati. Okrenuo sam se onima koji su na neki način dijelili moju sudbinu.

Uočio sam kako i među ljudima postoje oni koji su igrom sudbine postali bezgnijezdaši.

Ranka sam upoznao jedne večeri dok je sjedio s glavom spuštenom na prsima pod uličnom svjetiljkom. Glava mu je visjela jadnako kao i moje krilo. S jedne je strane imao praznu boca, a s druge komad kruha. Strašno je zaudarao pa me to odbijalo da mu priđem bliže. Sve dok boca u ljutnji i s treskom nije završila na susjedi zid a on kroz plač počeo govoriti kako ga nitko, pa eto čak ni ptice, neće.

Ok. Prišao sam mu na te izazovne riječi. Skroz do stopala a onda skočio na rub cipele iz koje su mu virili pojedini prsti.

„Dođi, dođi prijatelju“ počeo me mamiti,“odavno mi nitko u gostima nije bio. Pogledaj samo prazan šešir, ali ima barba Ranko za tebe kruha, dođi...“

„Ranko, tako ti je ime? Ti makar imaš ime, ja ni to“, uzvratio sam.

Nakon mojih riječi on se uspravio i ukočio leđa. Oči mu se širom razjapile kao da mu je na prste sjelo čudovište a ne vrabac. Stao je trljati oči, a zatim lice udarati šakama govoreći, Ranko, e moj Ranko, prestani piti toliko, sad čuješ i ptice kako govore, jučer su to bili mrtvi na groblju, što li će tek doći sutra...

Zatim se sklupčao, noge podvukao do brade, zagrlio ih sve dok nije postao bolno klupko koje stenjući pokušava zaspati. Naravno, ja sam pri tom odskočio sa strane da me ne zdrobi i uvukao se u njegov prljav i topao šešir.

Trebalo je možda dva, tri dana da Ranku postane normalno kako me može čuti i onda kad je trijezan, i da to nema veze s količinom ispijena pića. Nakon toga među nama više nije bilo nerazumijevanja. Njegov šešir postade moje gnijezdo. Činilo se da su i ljudi bili slabi baš na tu sliku vrapca koji stoji na obodu, cvrkuće i pušta da ga se češka po perju. Novci su pljuštali u šešir poput zle kobi jače nego ikada. Što ga je više imao, Ranko se češće mogao zagledati u dno boce, i tek bi poneki novčić odvojio za štrucu kruha.

Jedne me večeri dok smo tako sjedili pod uličnom svjetiljkom pitao za slomljeno krilo, kako se to dogodilo, pa sam mu ispričao sve redom. Nikad ga nisam vidio bješnjeg. Podigao se na klimave noge i prijeteći zgrabio prvi kamen koji je ugledao;

„Reci gdje su? Koje stablo? Reci da mi svima polomimo i krila i gnijezda pa da vide kako je to!“

„Hoću Ranko, reći ću ti“ uzvrato sam smireno,“ ali prije toga reci ti meni, tko je tebi to isto učinio, možda i ja tebi mogu nekako pomoći?“

E, te moje riječi kao da su ga slomile. Sjeo je dolje, bolje reći strovalio se, a ruka mu je opet posegnula za bocom, i do dugo u noć je, prije nego što se sklupčao u svoj  krug od jada, plakao i stenjao. Možda mi je zbog toga te večeri u šešir-gnijezdu bilo hladno premda je bila tek blaga jesen.

Sutradan sam mu predložio da bi bilo dobro da sjednemo pred vrata one zgrade s koje se često može čuti strujanje nekih fantastičnih zvukova. U nju je uvijek ulazio neki fini svijet, namirisan i s torbicama u ruci.

„Misliš na crkvu? Misliš na orgulje? Ne smijem neko vrijeme tamo. Bilo bi svačega čak i da ti uđeš, a ne samo ja.“

„Zašto?“

„Zadnji put, a to nije bilo tako davno, obio sam im škrabicu s novcima. Nije bilo neko bogatstvo, ali su mi ipak zaprijetili ako još jednom slično pokušam da ću tek onda vidjeti što me čeka.“

„A zašto ja ne bih smio unutra?“

„To mjesto je samo za ljude, eto zašto.“

„Zar ti nisi čovjek?“

„Jesam, ali ne razumiješ ti to, loš sam. Takvima nije mjesto unutra.“

„Ti si dobar Ranko, tko te bolje poznaje od mene...“

„Ma, tko tebe išta pita! S kim ti možeš razgovarati osim... sa mnom. Možeš zamisliti gdje bi me smjestili da kažem kako jedna ptica ima lijepo mišljenje o meni. Ili, ne daj bože kako svaki dan pričam s tobom. Dovoljno mi je svega i bez toga.“

Bio sam malo razočaran odgovorom, ali ja ne bih bio ja da nisam čekao prvu priliku da orgulje opet zagrme, da se Ranko udruži s bocom, i da u toj zgradi ne bude nikoga.

Vrata su bila otvorena i tako sam ušao. Korak po korak. Vladao je polumrak i težak nepoznat mi miris. Orgulje su unutar zgrade još ljepše zvučale. Nekako, kao da su ispunile zvukom cijeli prostor. Skrio sam se među klupe, nadajući se da ću tako biti što manje vidljiv. Smjestio glavu pod krilo i tako dugo slušao. Mora biti da sam zaspao jer kad sam otvorio oči, bio je mrak. Orgulje su šutjele. Kad sam shvatio da su vrata zaključana i da ne mogu van izbezumio sam se. Poletavao sam i lepršao zrakom koliko sam mogao, i od toga se samo još više uspaničio. Jedino se kroz prozor sličan cvijetu u travi, provlačio tanak tračak blijede svjetlosti što je povećavalo osjećaj tajanstvenosti ovog prostora. Prateći gdje završava ta fina nit, zaprepastio sam se. Tek sam tada uočio kako u nevelikom udubljenju zida na drvetu bez lišća, polugol stoji neki čovjek.

Ne samo da je stajao već su mu ruke i noge bili prikovane čavlima. A na glavi gnijezdo od trnja!

Svašta, pomislio sam. Stajao sam tako sav u nevjerici, a onda mi se učinilo da taj čovjek diše, da je živ. Krenuo sam s ispitivanjem jer sam imao neki osjećaj da me i ovaj može čuti kao i Ranko!

Pitanja su pljuštala; tko, što, kako i zašto su to učinili? Odgovor nije stizao. Samo to nekakvo čudno prisutstvo disanja. Zato sam odlučio stvari uzeti pod svoja krila i kljun.

Rekao sam mu, ništa ti ne brini, sve ću dati od sebe da te skinem odatle.

I tako sam učinio. Do dugo u noć sam kljucao čavale s ruku i nogu ne štedeći se. To što sam se pri tome više puta naboo na trnovo gnijezdo, zanemario sam. Sutra ću na danjem svijetlu vidjeti koliko je šteta na perju i mesu.

Dobro, na kraju je taj čovijek više pao dolje nego sišao. S treskom! Cijela je zgrada odjeknula. Bojao sam se da će i orgulje nekako same od sebe zasvirati, ali nisu. Zatim sam mu rekao, čekaj da obijem škrabicu, ako je mogao Ranko, mogu i ja. Sutra kad izađeš van, da imaš nešto novaca uza sebe. Nećeš moći vani ni komad kruha bez toga kupiti. Ili, ako hoćeš, možemo skupa do Ranka, on će ti sigurno pomoći. Nakon svih tih čavala, ovo sam učinio u čas posla, ali na žalost u njoj nije bilo ničega. Sasvim umoran i iscrpljen, nisam više bio u stanju ni o čemu razmišljati već samo o tome kako sam došao do svog, nakon Rankovog šešira, drugog gnijezda. Istina trnovitog, ali koga briga. Sad kad je bilo na podu, bez problema sam ušao unutra, uvukao glavu pod krilo i zaspao.

***

Sakristan jutrima nikada ne prolazi sporednom crkvenom lađom, već središnjom, te nije mogao primijetiti ništa neobično dok je otvarao glavna, ulazna vrata. Ali kada se vratio unutra nakon dva sata, imao je što i vidjeti.

Oštećen i bačen kip na podu.

Beživotan vrabac u kruni od trnja.

Obita prazna škrabica.

S nevjerojatnom sigurnošću je objašnjavao ljudima zaduženim za sigurnost, tko je mogao učiniti takav neviđen vandalizam.

Krivca su ubrzo našli tijela savijenog u klupko na starom mjestu pod uličnom svjetiljkom.

Bezuspiješno i dugo su ga udarali nogama pod rebra iako je već i nakon prvog udarca bilo očito kako se Ranko više ne može probuditi.