Bio je sumrak a ja sam sjedio na vrhu zvonika kada su one iznenada zasvirale. Malo sam se kolebao da li da zakoračim u crkvu ili ne, znao sam da ptice ne bi smjele unutra. Ali zašto ne bi smjele, zar nismo pred Bogom svi jednaki? Tako sam se hrabrio svojim vlastitim riječima te napokon ušao unutra.

Sve je bilo u polumraku, nikoga nije bilo od ljudi te sam se skrio ispod drvenih klupa. Slušajući glazbu koja je obuzela cijelo moje biće, zaspao sam.

Kada sam otvorio oči, bio je mrkli mrak, tišina, orgulje više nisu svirale. Preplašeno sam počeo letjeti po crkvi ali moje uplašene cvrkute nijemo su promatrali hladni i ukočeni kipovi meni nepoznatih ljudi. Sva sreća da je kroz prozor u obliku cvijeta ulazila mjesečina te tako ipak obasjavala unutrašnjost. Prateći gdje završava ta fina bjelkasta svjetlost uočio sam neobičan lik pribit na križu.

Nisam mogao vjerovati svojim očima. Na križu je stajao čovjek, ruke i noge bile mu pribijene čavlima, na glavi trnovita kruna, po čelu mu curila krv. Istog trena osjetio sam njegovu bol kao da je moja. Čovjek na križ izgledao mi je živ jer me pogledao i uzdahnuo, jasno sam čuo njegovo teško disanje. Obratio sam mu se:

-         Tko ti je to učinio?.....upitao sam ga

-         Ljudi……..odgovorio je

-         Sigurno nisu moji beskućnici, dao bih sebe u vatru za njih. Možda samo izgledaju neugledno i prljavo ali srca su im čista, vjeruj mi.

-         Znam,…(reče čovjek)…ali zašto ih ne vidim u svojoj crkvi, nema ih.

-         Istina je da se srame, a i misle da ih ovdje ne bi rado primili….uzvratim ja, pa nastavim dalje…..a da ti to nisu učinili oni čistih ruku u odijelima, koji su svaki dan u crkvi i prave se da te vole…..možda su oni…..

-         Možda, ali u svakom slučaju bili su ljudi. Nešto bi te zamolio, pokušaj izvući čavle iz mojih ruku, pokušaj me osloboditi, ako ti nije preteško.

-         Rado….odgovorim ja.

I tako sam izranio sav svoj kljun da njega oslobodim, cijelo perje mi se natopilo njegovom i mojom krvlju u želji da ga oslobodim i u jednom trenutku naboo sam se na njegovu trnovitu krunu. Tada,  dok sam spoznavao i svoju i njegovu bol shvatio sam tko je taj čovjek. Znao sam  da je to moj kraj ili početak, ovisi kako ćete na to gledati.  Najvažnije je bilo da sam uspio, čovjek je sišao sa križa. Nježno me podigao i rekao, ne brini još danas ćeš biti u raju. Ja sam ga samo pogledao i upitao, a gdje ćeš ti sada?......kamo ćeš?......on mi reče:

-Pa idem potražiti tvoje beskućnike, moje mjesto je među njima.

Ja sam nato upitao:

-         Ali kad dođu ujutro ljudi u odijelima i ne nađu te na križu što će reći?

-         Neka me potraže na ulici. Tko me uistinu želi naći, naći će me, vrijeme je da opet siđem među ljude pa makar pod cijenu da me opet pribiju na križ….. ali sve mi se čini da neki nikada neće razumjeti smisao žrtve makar ne na način na koji si ti to shvatio.

Nošen bjelkastom svjetlošću koja je dolazila kroz rozetu na vrhu crkve otišao sam tamo otkud svi dolazimo i odlazimo samo ponekad na to jednostavno zaboravimo

...KRAJ...