Jedne jesenje večeri sam krenuo autobusom iz Splita prema Zagrebu. Bio je radni dan, tako da je u autobusu bilo svega desetak putnika. Sjeo sam u prednji dio autobusa, a kako je bilo malo putnika, ispred mene nije bilo nikoga. Bilo je to vrijeme kada su svi autobusi išli državnom cestom, jer autocesta još nije bila izgrađena. Putujući, prošli smo Knin. Iza Knina počinje Lika, izrazito pust dio dionice, a ta pustoš pogotovo dolazi do izražaja kad je noć, jer je vani mrkli mrak. U tom ambijentu mi se počelo spavati, te sam zaklopio oči. Bio sam budan. Odjednom, čim sam zaklopio oči, vidio sam da se vozim u tom autobusu, na istom mjestu, a kroz prozor sam gledao neki grad. Sjećam se osvjetljenih izloga i ulice. Trgnuo sam se, otvorio oči. Vidio sam ono što sam i trebao - poluprazni autobus, a vani mrkli mrak. Opet sam zaklopio oči. No ovaj put, umjesto gradskih svjetala, vidio sam ispred sebe, u tom istom autobusu, neka dva čovjeka kako sjede ispred mene i pričaju. Trgnuo sam se, i naravno, njih nije bilo.