93. VLAK ZA MORE

 

Jedan je čovjek, zadihan, uletio u vlak upravo kad je zazviždalo za polazak. Uglavinjao je u prvi odjel, stropoštao se na sjedalo, izvadio maramicu, i stao brisati znoj. Ostali su ga putnici gledali radoznalo. Čovjek nije imao ni putne torbe.

Brišući znoj, mrmljao je:

“Uh, jedva čekam da stignemo na more”!

Putnici se pogledaše, a onda  mu se jedan obrati vrlo obzirno i spuštena glasa:

“Gospodine... trebali biste sići na prvoj stanici. Žao nam je, ali sjeli ste u krivi vlak. Ovaj vozi za Budimpeštu”.

“Svejedno”, reče čovjek i dalje teško dišući, “neka ide. To mi ne smeta da jedva čekam more”.

Putnici ušutješe, pitajući se kakav je to zaobilazni put do mora, koji vodi preko Srednje Europe. Ostatak puta čovjek je gledao kroz prozor, pjevušeći sebi u bradu.

Na budimpeštanskoj željezničkoj stanici ponovi se isti prizor: gubeći sapu, Čovjek je trčao da stigne vlak, kojemu je zi`daljka upravo oglasila polazak. Uspio se uhvatiti za držaljke ulaza, i ubaciti se na stepenice.

Uteturao je u prvi odjel, i teško dišući, svalio se na sjedalo. Onda se ponovio prizor s maramicom i znojem. Onda se ponovio i čovjekov uzdah da jedva čeka stići na more.

“Ali gospodine”, rekoše mu zbunjeni suputnici, “vi biste morali sići na prvoj stanici, i vratiti se u Peštu. Ovaj vlak vozi za Krakov”.

“Ništa zato”, odgovori čovjek. “To se mene ne tiče. To se tiče samoga vlaka. Što se mene tiče, ja jedva čekam da stignemo na more”!

I opet je ostatak puta čovjek proveo tiho pjevušeći sebi u bradu.

 Na željezničkoj stanici u Krakovu, čovjek je tražio svoj vlak na more. Uletio je u nj kao i u pređašnje – u posljednji čas. U odjelu se, poslije obreda brisanja znoja i uzdisaja za morem, ustanovilo da ovaj vlak vozi za Kijev.

Sve se ponovilo i u vlaku Kijev – Moskva. Potom, u vlaku Moskva – Novosibirsk. Naposljetku, u vlaku za Vladivostok. Tu je valjda bio kraj željezničke pruge na istok.

 

Kad je silazio u Vladivostoku, zguren i neispavan, obratio se  posljednjemu suputniku s kojim je podijelio svoj uzdah za morem:

“Svi su bili dobronamjerni, i svi su me smatrali ludim. Ali stvar je u tomu što sam ja poslovno morao otputovati u Vladivostok. Ne htio – morao. Stoga sam sebi cijelim putem pričao da idem na more. Jer kad obavim posao u Vladivostoku, ja zbilja idem na more”.

       

 

        Kad sretneš nekoga tko ti se učini lud, sjeti se ove priče.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)