Kako biti suvremen? Pa pitanje federalizma kako sam ga ja vidio zapravo je bilo pitanje o tome kako biti suvremen u jugoslavenim uvjetima. Za mene je osobno bila jako suvremena postavka iz ustava Srbije da naime svatko ispovjeda vjeru ili svoje nacionalno biće bez obzira dali poznaje jezik I da mu taj nedostatak niti u kojem smislu ne može štetiti ili ga ugroziti. Za mene je osobno to bila jako suvremena postavka I opredjeljenje. A manje više smo svi mi znali da je Kraljevina Jugoslavija opstajala represalijama. U moje vrijeme među nama koji smo tvorili frakciju nitko nije htio Jugoslaviju koja bi opstajala represalijama. Prema tome pitanje Ustava bilo je pitanje opredjeljenja za jednu suvremenu državu a ne za ono što je stvarnost danas naime da čitav prostor živi, kako bi moja sestra rekla, u petom stoljeću nove ere. Tama srednjeg vijeka! Iako smo mi imali 4 tipa vlasništva u tranzicijskom vremenu stale su bivati važne takozvane privatizacije. Ovaj proces je doveo do toga da je takozvana restauracija kapital odnosa značila da je danas prostor bivše Jugoslavije prostor sa najviše kafića na svijetu. Zašto? Pa zato jer je na alkoholu najveća dobit! Istovremeno ova 4 tipa vlasništva pretvorila su se u crkveno vlasništvo dok je državna škola postala sjemenište. Edgar Moren! U tom smislu ja mislim da jeste danas jako aktualan Edgar Moren koji je tamo negdje sedamdesetih ili osamdesetih godina u svom radu Duh vremena napisao da Europa ide ka jednom pravcu srednjovjekovlja I da je to jedna ozbiljna tendencija. S obzirom na ovu tendenciju koju valja dakako shvatiti jako ozbiljno ja vidim I toliku popularnost romana Ime ruže Umberta Eca koji je roman bio naročito popularan tamo negdje početkom osamdesetih godina. Ali je Eco postavio stvari u smislu dali je danas u društvu a ne samo u Crkvi Aristotel još uvijek aktualan, dali je pitanje njegove etike još uvijek aktualno, dali je prijateljstvo još uvijek aktualno itd.itd. Prema tome ovdje je došlo do postavljanja nekih fundamentalnih pitanja koji se tiču suvremenoga vremena ali ja mislim da rješenje ovih pitanja nije moguće tražiti samo u okviru Crkve. Odgovori na ova pitanja stvar su također I same društvene prakse I političkih snaga kojima je stalo do jednog autentičnijeg življenja, do revolucioniranja postojećih socijalnih odnosa, do prožimanja etike I političke prakse da tako kažem u jednoj dinamici socijalne transformacije ljudskoga bitka u kojoj dinamici Crkva svakako ima svoje mjesto ali koja nije svodiva na egzegezu religijskoga I filozofskoga teksta. HOMER! Ne može se reći da ja ne poznajem ratove, ne može se reći. Vi kada gledate Drugi svjetski rat onda vidite probleme kolonijalizma, probleme kejnezijanizma I programirane ekonomije, nacionalne probleme, probleme Jevreja, religijske probleme, probleme političkih I vojnih vođa , socijalizma I kapitalizma itd. itd. Kada gledate Koreanski rat vi vidite globalni sukob velesila, kada gledate Vijetnamski rat vi vidite probleme borbe protiv komunizma I probleme recesije američke privrede, kada gledate Kuvaj vi vidite probleme ataka na jednu suverenu državu, problem ekspanzionizma, energetski problem itd. Kada gledate rat u Iraku vi vidite problem svjetske energenstke krize, cijena zlata I nafte, slom svjetskog tržišta itd.itd. Ali kada gledate najnoviji Balkanski rat vi nemate niti jedan racionalni razlog zašto je taj rat vođen. Niti jedan. To je vjerojatno jedan o rijetkih suvremenih ratova koji ne poznaje razloge svoga postojanja. Niti ekonomske, niti političke, niti ideološke. U tom smislu on je na razini Homerovskih ratova iz Ilijade jer je ISTINA razlog toga rata I u ovoj istini ogleda se pitanje naše časti, naše ljepote, naše mržnje ili ljubavi, naše zavisti, naše ljubomore, naše podlosti, naše pretvornosti itd itd, dakle sve one božanske karakteristike koje sami Bogovi dijele sa ljudima. U tom smislu ovaj rat jeste Homerovski I po tim specifičnostima on jeste tipično Balkanski rat I Balkanska izmišljotina. Jer ljude ne vuku interesi nego spoznaje I to je jako važno shvatiti. Tako se događa da samo ovaj rat poznaje tragediju I to Agomemnonovu tragediju jer je atensko brodovlje bilo spremno za svoj pohod na Troju ali vrijeme bijaše kalm te je trebalo zazivati bogove da vjetrovi puhnu. Onda su Agamemnonu savjetovali da zakolje svoju kćer jedinicu I prinese je kao žrtvu bogovima. Otada vjetrovi povoljno pušu Egejem. Vijetnam I kulminacija rata na Balkanu! Ja ne poznajem dovoljno rat u Vijetnamu, ja ne bih mogao reći da ja tu problematiku dobro poznajem. Ali ipak nešto od toga I dan dana postoji u mojim sjećanjima. Taj rat je bio stvarnost našeg vremena tamo negdje do sredine sedamdesetih godina. Na Balkanu u proteklom ratu postojala su barem dva jako važna elementa toga rata zbog kojih se može reći da je Zapad jako rado ušao u tu stvar I to zato jer se sada čitava svjetska publika mogla prisjetiti tih lijepih dana rata u Vijetnamu koji je tobože fundamentalno obilježio svjetsku suvremenu stvarnost. Prvo, to su poznati snimci sa sarajevskog aerodroma koji su neobično podsjećali na snimke iz Sajgona neposredno pred kraj rata u Vijetnamu I drugi element jeste način upravljanja transportnim zrakoplovima nad Sarajevom neposredno nakon uzleta sa visoko podignutim kljunom kako bi radijus postizanja visine letenja bio što manji. I možda bi se našli još neki elementi kao slučaj CNN a I njihovih novinara, pa slučaj ovoga ili onoga ali je to sada manje važno. Vidite, čitav taj rat na Balkanu sa stajališta takozvane zapadne alijanske bio je zaradi tih nekoliko snimaka jer se vijetnamska generacija mogla prisjetiti tih lijepih dana svoje mladosti. Mnoge ljude na Zapadu uopće nije bilo briga dali Saralije pate, krvare I zašto krvare, zasto su klani , zašto ovo ili ono. Jako je bilo važno samo to da se u okvirima masovne kulture Zapada pojavi Sarajevo kao topos specijalnih informacija koje se mogu naplatiti. To je to! ČEDO i UJO i VIJETNAM zijevaju! Posljednji rat na Balkanu financiran je pljačkom banaka I inflacijom koja se preljevala u banke na Cipru I Grčkoj odakle je onda financiran rat u Bosni I Kosovu kao što je to slučaj sa ČEDOM dok je UJO financirao rat dižući nebrojene kredite. VIJETNAM je pak naplačivao svoje usluge prodajom oružja i medijskim informacijama. Good morning Saigon, Good morning Sarajevo ili slučaj famoznog CNNovog novinara Armanpur! Bili su jako poznati njeni izvještaji iz okoljenoga ali nikada pokorenoga Sarajeva, štoviše njene dubioze I analize bosanskih prilika iako ona za vrijeme rata nikada nije izašla na ulicu iz apartmana svog sarajevskog hotela Holiday Inn. U ovom hotelu najbolje su sarme I bosanski lonac. Ona je svoje priloge za CNN otpočinjela sajgonskih bojnim pokličem “Good morning Sarajevo”. A onda je rat završio pa su se Sarajlije nekoliko godina kasnije dosjetile da uspostave satelitsku vezu sa Amerikom I sa ovom novinarkom pa su je zamolili : “Dajte molim vas gospođo Armanpur recite još jednom našim gledaocima ona vaše poznato Good morning Sarajevo!” A ona se osjeti ponosno pa veli : “Hoću! I ovoga puta za vas dragi gledaoci sarajevske televizije “Good morning Sarajevo!” Danas se više tog njenog pozdrava nitko od Sarajlija I Bosanaca ne sjeća. Znate zašto? Zato jer je nama važniji Halid Bešlić I kakva dobra pjesma poput Biščanke. Biščankooooo iz dženeta djevvvvojkoooooo…………. Kusturica I meksička revolucija! Iako mi u bivšoj Jugoslaviji imamo revolucija za izvoz to je Kusturica ipak odlučio da se stvaralački izrazi razmatrajući probleme meksičke revolucije pa je namjesto Tita odlučio da stvara o Panča Vili. I sada kada gledamo taj njegov opus onda vidimo da je on krenuo od talijanskoga neorealizma zbog kojeg su svi mislili da je riječ o posebnom talentu, pa onda o Ciganima, pa o ratu na Balkanu, pa je bio predložen za ministra kulture, pa Jugoslaven koji se proslavio uzvikom “jebo zeleno” zbog čega je tobože trebao biti posebno nagrađen, pa je na koncu završio u Mexiku. Stvarno veliki I dubiozni opus zbog kojeg se svakako može reći da je riječ o posebnom talentu. A možda progovorim o nekim elementima njegovih filmova koji se nikome neće svidjeti. Ali to ću ostaviti za kasnije! Vijetnam I prostor Balkana! U izvjesnom smislu ovim ljudima je bio potreban slučaj bivše Jugoslavije. Ja neću mnogo sada da duljim jer je većina osnovnih teza već navedena ali ću samo reći to da je Vijetnam ili oni koji su bili angažirani na prostoru Balkana ispred USA I Zapadne alijanse na Balkanu vidio prostor svoje vlastite pobjede što je glupost naravno. Jer ovdje ne da Vijetnam nije dobio rat odnosno sredio prostor Balkana ako on već nije bio sređen nego je taj prostor temeljito razjebao. On je razjeben na svim bitnim točkama života Balkanskih naroda a za takvo razjebavanje ne može se reći da je sređivanje nekog prostora. Upravo suprotno, može se reći da je destrukcija toga prostora. Najbolji primjer je Daytonski sporazum koji u izvjesnom smislu sumira sva nesnalaženja, sve dileme I sve predrasude ove komponente koja nije znala izači na kraj sa niti jednim jedinim releventnim problemom bivše Jugoslavije. Upravo suprotno, ovdje se formiralo stajalište koje je u izvjesnom smislu odgovaralo I Ruskoj strani o podjeli ovoga prostora između supersila prema Cherchilovom programu fifty-fifty pa su nam tako Srbi postali Rusi dok su Hrvati Škoti a Bošnjaci Crnci - da čovjek pukne od smjeha! Ova politika nije bila nepoznata u Hrvatskoj na primjer tako da je Šime Đodan jasno I glasno postavio taj problem u hrvatskom Saboru slažeći se sa ovim programom kao što su se u Hrvata složili mnogi a isto tako I kod Srba. Ali da bi se ovaj program ostvario bilo je potrebno od MMF I Svjetske banke tražiti cirka 50 do 60 milijardi dolara koje hrvatski narod NE MOŽE VRATITI što znači rasprodaju zemlje u bescjenje. S druge pak strane da bi Srbi ostvarili ovaj program trebalo je popljačkati čitavu akumulaciju bivše Jugoslavije koju su oni s vremenom potrošili bogu hvala pa sada više nemaju niti dinara. I dok jedni rasprodaju zemlju u bescjenje dotle drugi “jedu korjenje” kako su neki srbijanski poslanici u Skupštini smatrali da je najbolje tamo negdje sredinom 80 tih godina. Dotle Bošnjaci piju “kahvu” sa rahat lokumom. zlatan gavrilovic kovac