Otvorila je oči, kapci su joj bili teški u glavi praznina. Osvrnula se oko sebe i shvatila da je u bolnici. Kraj nje je visjela bočica sa infuzijom. U sobi je bila jedna žena njoj okrenuta leđima, činilo se da spava. Pokušala je ustati, ali umalo padne. Njena cimerica se digne te ju smjesti natrag na krevet.

-         Ne diži se, još si preslaba.

Izađe iz sobe. Ubrzo stigne sestra.

-         Dobro jutro gospođo, sad je sve u redu, jedva smo vas izvukli.

-         Što mi je?

-         Zar se ne sjećate, povrijedili ste supruga, potom ispili preveliku dozu lijekova.

Odgovor ju prenerazi, sjeća se svađe, njegovih batina, kako ga ogrebla po licu i njegovog udarca vazom u glavu. Drugoga ničega, sve je isparilo iz njenih misli. Pokušava se sjetiti no bez uspjeha.

-         Mirno odmarajte dok đođete malo k sebi, za ručak dizanje.

Izašla je iz sobe. Njoj su na oči navrle suze,uto uđe njena cimerica.

-         Ne plači, oni ne vole da se plače.

Nije ju pravo razumjela osim da ne plače. Stitsne zube i uskoro ponovno zaspi. Probudili su ju kad je bilo vrijeme ručka. Polako posrćući izađe u hodnik. Hodnikom šeću žene zadubljene u misli, djeluju kao zombiji, druge nesuvislo pričaju, smiju se. Ona zastane, poluglasno izusti; Bože gdje sam ja to. Iza sebe začuje glas svoje cimerice.

-         U ludnici dušo, u ludnici.

Od odgovora joj klecnu noge, cimerica ju pridrži i tiho šapne.

-         Samo hrabro i mirno.

Napravi par koraka kad joj priđe jedna od žena, ne prestaje se smijati, primi ju za ruku, prodrma i sa smijehom upita?

Odkud si došla,hahaaaaha, odkud?

Zbunjena i uplašena baci pogled kroz prozor,nije znala što da odgovori ni kako da se ponaša prema nesretnicama. Vidjeli su se obronci šume. U nemoći i nevolji tiho prozbori.

-         Iz šume.

Grohotan smijeh, žena se valja od smijeha, sakupile se ostale te se i one smiju.

-         Došla je iz šume, imamo vješticu iz šume,izvrsno, kako je to dobro,hahahahaaaaaa! Vještica iz šume!

Druga mutna pogleda primi ju za ruku, trese joj rukom do iznemoglosti.

-         Vještice, pretvori me u muhu, pretvori me, pretvori me.A ona nemoćna, izgubljena u tom labirintu ludila krenula natraške od navale nesretnih žena.

Iza nje zagrmi zapovjedni glas.

-         Mičite se od nje, odmah! Razlaz, i da se niste usudile prići joj!

Bila je to njena cimerica.

-         Ostavim te pet minuta i odmah padneš u nevolje.

-         Nisam ništa učinila.

-    Znam, ali naučiti ćeš da ovdje ne moraš ništa učiniti pa da stradaš.

Ručak je prošao mirno, očito je postojao nekakav kućni red. Zbrljala je dobiveno jelo i povukla se u sobu.Stigla je njena cimerica.

 - Mirnim glasom prozbori.

-         Ne obraćaj mi se, ne pitaj ništa. Ja ću se obratiti tebi kad je to potrebno, Šuti i promatraj, jedino tako ćeš ovdje  opstati.

Po podne je stigla doktorica. Hladno bez uvoda započne.

-         Znate zašto ste ovdje, pomoći ćemo vam, izlječiti čemo vas. Nema prigovora,neposluha, jel jasno.

 Na izlazu se osvrne.

-         Čujem dobili ste lijepi nadimak od ovih žena : Vještica iz šume .... hahahaa!

Kako je ušla tako je izašla, ostavila zbunjenu pacjenticu. Njena cimerica se okrenula prema njoj, te ju upita:

-         Čime si se zamjerila doktorici?

-         Neznam, nikad ju nisam vidjela.

-          Vrlo neobično, hmmm.... ona je draga, prijazna, voli svoje pacjente, vrlo stručna, ova hladna strogost  i na kraju podrugljivost prenerazila me. Ali šuti, ne razmišljaj o ovome što sam ti rekla.

Dani su prolazili. A ona je učila. Cimerica joj je rekla da je prošao mjesec dana od kako su je doveli.  Njenog supruga ni blizu. Boji se pitati. Postala je oprezna i lukava.  Već dva tjedna ne uzima ljekove. Vrlo je oprezna jer zna ulove li ju stradat će. Osoblje je vrlo stručno i zna sve smicalice pacjenata. Pokušava odagnati brigu i strah. Jednog dana cimerica joj prišapne.

-         Znam da ne uzimaš lijekove, čuvaj se, ako te ulove loše ti se piše. Hodaj sporije, pričaj sporije,što nesuvislije,ali budi poslušna.

-         Tiho je šapnula.

-         Hvala.

Osječala se sve bolje i sabranije od kako ne uzima lijekove koji su ju uspavljivali. Konačno se odlučila da upita za supruga i kad će ju pustiti kući. Zamolila je razgovor sa doktoricom koja je prihvatila.

-         Što želiš?

-         Kad ću kući, dali je moj suprug bio ovdje.

-         Zamalo si ga ubila sad pitaš za njega ... drekne ona,digne se i krene prema vratima...... kući, vidjet ćemo.

Pozove dežurne, nešto im šapne i ostane stajati na vratima. Ubrzo stignu, sa njima i sestra sa injekcijom.

-         Vežite ju, napala me!

Nesretnica skoći sa stolca no već su ju pograbile jake ruke. Osjetila je ubod i ubrizgavanje smirujuće injekcije. Klonula je. Probudila se drugi dan.

-         Što si učinila da su te „sredili“? upita ju cimerica.

-         Ništa.

-         Da, rekla sam ti da ništa ni ne moraš učiniti, jesi li pitala kad ćeš doma.?

-         Da.

-         Eto vidiš, budi sretna ako te danas odvežu, pokušaj biti mirna.

-         Dali ovdje lijeće ili ubijaju?

-         Hmm... dobro pitanje... tiho.

Došla je doktorica i sestra.

-         Kako ste danas?

Umornim glasom odgovori.

-         Pospano.

-         Da to je od djelovanja injekcije, proći će. Jučer ste pitali za supruga, vani je želite li razgovarati sa njim.

-         Ako smatrate da mogu može.

Cimerica izađe a supruga uvedu. Nakon svog vremena ljutnje na njega nije znala što da ga upita,sagnute glave šutjela je. Zato on progovori.

-          Rekli su mi da divljaš, morali su te vezati.

Ona šuti.

-         Što si učinila sa novcem?

Pogleda ga, ne pita ju kako je, već pita za novac. Krv joj udari u glavu od ljutnje, ali poučena iskustvima u bolnici sabere se.

-         Pa novac je u banci ...slaže... na računu, dizao si ga u dva navrata. Zašto pitaš?

-         Nema ga, digla si ga, gdje je.

-         Ne nisam,barem se ne sječam,osim toga ima još podosta toga što se ne sječam. Rekli su mi da je to trenutno zbog lijekova.

-         Stvarno?

-         Neznam, tako su mi rekli, razgovaraj sa doktoricom.

Nije časio časa, bez rijeći i pozdrava izađe.

Predveće ju posjeti doktorica, saopči joj da ide dva tjedna na godišnji,njena zamjena će ju preuzeti i smanjila je lijekove.Na većer kod uzimanja vidjela je da su smanjeni na polovicu, neki i ukinuti. Bila je oduševljena, najviše zbog odlaska doktorice. Malo mira i odmora ... pomisli... Ohrabrena šetala je hodnikom, kod jednog prozora vidjela je doktoricu gdje odlazi, sa nekim razgovara mobitelom. Povukla se u zaklon ali jasno je čula rijeći; Smanjila sam joj ljekove, kad se sjeti sredit ćemo ju.Znala je da sa nekim priča o njoj, uplašila se. ... samo da mi je izaći odavde, Bože, smiluj se pomozi mi, pošalji četu Ađela neka razvale ta nesretna zaključana vrata. Sljedećeg dana njene molbe su uslišane.  Anđeli su bili policajci i nesretna pacjentica koju su dopremili,borili se sa njom. Nastala je strka i galama. Strogi glas doktora;

-         Svi u svoju sobu, i ne izlazite!

Ona je izlazila iz toaleta,povukla se unutra i škiljila kroz odškrinuta vrata. Borba sa nesretnicom bila je gruba i nesmiljena. Odvukli su ju u ambulantu. Ona je izašla iz toaleta u želji da ode u svoju sobu. Pogled joj padne na otvorena ulazna vrata.Napravi korak pa u nedoumici zastane. Netko ju blago gurne i šapne ... bježi, bježi ludice!  Bila je to njena cimerica. Izgurala ju na hodnik,čula je škljocanje brave iz nutra. Uzbuđena,polako krene u prizemlje. Zašto ona nije bježala samnom?... pita se... bila je dobra prema meni, što ako mi je smjestila.

Izašla je na bolničko dvorište, svježi ugodan zrak omami ju. Parkom šeću pacjenti,ona se pridruži bez rijeći polako hodajući na kraj parka. Ubrzo je izašla u naselje. Mirno prolazi ulicom. Nitko na nju ne obrača pažnju.Srečom imala je trenirku koju je On poslao,pa nitko nije mogao ni naslutiti da je iz bolnice.Izašla je iz naselja, kud sad, tražit će ju policija zna to. Pogled joj padne na šumu. Sjeti se zbivanja vezanih za vješticu iz šume. Prošapće sama za sebe; Da šuma tamo ću potržiti utočište i spas dok ne mine opasnost.Moram razmisliti što dalje. Njen lik polako se gubio u zelenilu i gustišu mirisne šume.Hitajući sve dublje u šumu glasno izusti.

-         Hvala ti Bože na pomoći, molim te pomozi onoj nesretnici koja mi je omogučila bjeg.