53. VJEČNI ODGOVOR

 

        “Kad bih Te zamolio da mi jednom riječju kažeš... samo jednom razumljivom riječju... što je temelj Tvojega života, Tvojega dolaska, i Tvojega nauka... bi li mi odgovorio”? pitao jedan svetac, koji se upravo prenuo iz tisućgodišnjega sna, i žmirkajući izašao iz pećine.

“Dobrodošao u pravi čas”! reče Divni Stranac. “Da, odgovorio bih”.

        Svetac Ga je gledao, puneći se živom slikom, koju je tisuću godina sanjao.

        “Pitam, dakle”, reče tiho svetac. “Što je to jedno, jednom riječju podržano, a objašnjava neobjašnjivo - hoću reći, Tebe”?

        “Ljubav”, reče Divni priprosto. “Moj život, Moj dolazak, i Moj nauk jest ljubav, i objašnjiv je jedino ljubavlju. Zar se ne sjećaš da si Me to pitao prije dvije tisuće, prije pet tisuća, prije sedam tisuća godina, i da je Moj odgovor bio uvijek isti? Ljubav...”

Podigne lice u sunce. Sunce se svom snagom zagleda u Njegovo oko, zaustavi svoj kolovrt, zaboravi svoj hod i put. Stanu nebesa i oblaci, stane kolobar na vodi.

        “Ljubav”, izusti svetac, zagleda se u sunce, i svom snagom nestane u njemu. Ostavi na dlanu Divnoga svoj pepeo – zadnje od čega se još mogao rastati.

        “Ljubav”, ponovi pepeo, i poleti u zagrljaj vjetru.

 

       

        On, kad kaže, iz Sebe kaže, Sobom kaže, o Sebi kaže...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)