Svi koji su je poznavali, divili su joj se i uvijek su o njoj govorili sa malom dozom zavisti. Svi koji su mislili da je poznaju, nisu je poznavali. Mislili su da je dobro znaju, ali poznavali su samo jednu Violetu, a Violeta je bilo više od jedne: bila je to slojevita mlada žena na početku tridesetih i svi koji su je pokušali "oguliti", skinuti sloj po sloj, razgolititi je, nisu uspjeli; Violetina je bit ostala sakrivena, svima nepoznata, dok su svi bili uvjereni kako je vrlo dobro poznaju.

    Srednje visine, crne kose, da crnja ne može biti,  ( zlobnice su tvrdile da je «farba» ), blijedog lica i tamnozelenih, žutim točkicama prošaranih očiju, punih, pomalo velikih usana, uvijek vlažnih, uvijek nabubrenih, kao da pozivaju na poljubac, tijela vretenastog i prekrasnog hoda: dok je hodala, promatrač bi stjecao dojam lebđenja. Svi su je gledali: muškarci sa požudom, žene sa zavišću. Sa muškarcima joj bilo lako, osmjehom ih pridobivala, bez imalo truda! Sa ženama je igrala igru: uvijek kad bi srela neku od radoznalih susjeda, koje su uvijek i u svako doba bile raspoložene za priču, Violeta bi ih ljubazno se osmjehujući molila za poneki beznačajni savjet, koje su ove, spremno i cvatući u svojoj važnosti, naširoko i nadugačko davale. Violeta bi ih strpljivo saslušala, nikad, baš nikad ih ne prekidajući, da bi se na kraju zahvalila, obećavajući poslušati tako dragocjeni savjet i diveći se njihovom iskustvu.

    Imala je dijete, lijepa Violeta, kćerku, isto tako  lijepu petogodišnju djevojčicu, koju bi joj čuvala majka, udovica, dok bi Violeta zarađivala za život u Italiji, dvoreći bogatu staricu, za čiju se smrt molila njena rodbina. Violeta je često pričala radoznalim susjedama o gospođi Scalla, pa su sve torokuše imale dojam, kako imaju savršen uvid u Violetin život. Znale su da gđa. Scalla ne voli sir i da je jednom čitav pladanj bacila kroz prozor, kad je Violeta, u svojoj rastresenosti, zaboravila na to i poslužila malo sira sa poslijepodnevnim čajem. Zajedno sa Violetom smijale su se slušajući o raznim zgodama u kojima je glavnu ulogu imala devedesetogodišnja tiranka gđa. Scalla. Violeta je svima govorila, kako joj samo ljubav prema kćeri daje snagu da izdrži na tom poslu: nije joj lako, starica je pravi tiranin i krvavo zarađuje svaki euro, ali ovdje nema posla, naša je žalosna svakodnevnica, a tamo, preko, ipak se dobro zarađuje, može se uštedjeti, otkupljivati stan, pa si čak priuštiti i novi auto, neupadljivu žutu bubu.

    Kad bi boravila kući, Violeta se potpuno i odano posvećivala kćerki, šetkajući se lagano i bez žurbe sa njom, vodeći je posvuda sa sobom. Obilazile bi razne trgovine, omiljena zabava žena bez obzira na njihove godine: uživale su zajedno u tim istraživanjima! Nikad je nitko nije vidio sa nekim od muškaraca, koji su uzdisali za njenom ljepotom. Violeta je tih petnaest dana, što bi bila slobodna, vodila miran, neupadljiv život skromne mlade mame, koja uživa u svom djetetu. Navečer ne bi nikad izlazila. Ostajala bi u kući i dosađivala se zajedno sa majkom uz televiziju, ali dosadu nije pokazivala. Bila je uzorna kćerka i uzorna majka!

    Susjedstvom su žene prenosile sagu o Violetinoj marljivosti, požrtvovnosti, skromnosti, pomalo joj zavideći na životnom standardu, koji je očigledno bio i više nego dobar, a i dalje rastao. Kad bi je ugledali onako dotjeranu,  a uvijek je bila dotjerana, obučenu po posljednjoj modi, prava rasna žena, na tren bi osjetile ubod zavisti, ali bi se odmah zatim sjetile Violetine prijaznosti, skromnosti...Sjetile bi se što sve jadna Violeta mora otrpjeti od gđe. Scalle, da bi mogla, ovo što ima, sebi priuštiti. I ljubomora bi se nekako istopila. Kad bi došao kraj petnaestodnevnom Violetinom odmoru i kad bi se vraćala u Italiju da ponovo strpljivo podnosi hirove devedesetogodišnje starice, sve bi se žene okupile u njenom stanu, pijući kavu i grickajući svježe kolačiće, koje bi za njih pripremila svestrana Violeta, obećavajući joj kako će se brinuti za njenu mamu i kćerku, kako ne mora brinuti, kako...Tješile bi je, tri će tjedna vrlo brzo proći, neka ne brine...

    I Violeta bi u žutoj bubi odlazila...

    Violeta parkira u parku, pored velike vile okružene čempresima u predgrađu Milana, preda ključeve mladiću koji joj se prijazno nasmiješi i odveze njenu bubu. Neće joj trebati točno dvadeset i jedan dan. Toliko će provesti u ovoj ogromnoj vili, dok će buba za to vrijeme biti parkirana u podzemnoj garaži: već uhodano i poznato joj.  Postupak se ponavlja već pune tri godine!  Gledala je za njim sve dok joj nije nestao iz vida, zatim odlučno zabaci ramena, zatrese kosom i uputi se stepeništem. Do ulaznih vratiju bilo je točno dvadeset i šest stepenica, polukružno su obavijale velika ulazna vrata, umjetnički izrezbarena.

   Violeta pozvoni i mirno pričeka dok vrata ne otvori visoka žena u tamnozelenoj svečanoj haljini, koja je isticala njene obline i dodirivala rubom uglačani  i sjajni pod. Osmjeh prepoznavanja preleti joj licem, pažljivo našminkanim.

    - Upravo na vrijeme, Violeta - reče joj propuštajući je ući. - Kuća nam je večeras prepuna! Japanci, proslavljaju sklopljen posao! Šampanjac  se nemilice toči! Presvuci se i odmah se pridruži u ružičastom salonu!

    - Da, madam, odmah! - pokorno reče Violeta, osluškujući žamor glasova, glazbe, zveket čaša: poznati i već nekako prijateljski zvuci, njen svijet. - Dolazim odmah!

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".