Igrale vile kolo sred livade podno oraha. Vriskale i cičale, poskakivale i zamahivale. Duge im zlatne kose padale do struka, snježno bijela put im se presijavala na mjesečini, a usne se rumenile poput najzrelijih jabuka. Odjevene bijahu u ruho od poljskih latica, vlasi trave i mjesečevih niti. Bile to sve same krasotice, jedna ljepša od druge. I igrale one tako sve do jutra. A kad prve zrake sunce dotakoše zemlju; nestade i cike i vriske i samih vila. I tako svake noći. Kad pošten svijet liježe, vile se bude, a kad sa suncem pošten svijet se budi vilama valja na počinak poć. Nit su vile ljudima posle mrsile, nit ljudi za njihove zgode marili. I tako bijaše od pamtivijeka, sve do onog dana kad se vili Zlatici pastir Marko nije omilio.
Pastir Marko bijaše neko ubogo momče. Otac mu je umro prije njegova rođenja, a mati mu brzo oboljela. Skrbio se Marko za nju od najranijih dana. Živjeli su u malenoj kućici na kraju sela, već na početku šume gdje se nalazila ona livada gdje su vile obitavale. I nije Marko bio baš neka prilika. Nit ga je stas krasio, nit je imao kakva bogatsva. Ima eto samo dvije ovce koje je svakog dana vodio na ispašu. No Marko je umio čarobno svirati frulu; koju je načinio od hrastovog drva. Upravo su se ti opojni zvuci omilili vili Zlatici. Prikradala mu se svakog dana iz potoka, iz krošnje, iz cvijeća. Slušala je i slušala zvuke njegove čarobne frule i bivala sve zanesenija i zanesenija. Ubrzo ona sasvim izgubi za njim razum i odluči ga upoznati. Preodjene se u običnu djevojku i odluči mu pomutiti razum, kao što je i on svojom frulom pomutio njoj.
I dok je pastir Marko čuvao svoje ovce kao i svakog dana; i to baš na onoj livadi na kojoj su noću vile kolo igrale, podno oraha ugleda ljepoticu djevojku. Zanijemi pred njenom ljepotom. Bila je ljepša no i jedna djevojka iz njegovog sela. Upita je tko je, a ona mu odgovori kako dolazi iz obližnjeg sela u potrazi za ovcom koja joj je pobjega. Marko joj ponudi pomoć u potrazi, no ona mu odgovori da je već umorna i da bi se malo odmorila, zamoli ga da joj malo zasvira svoju frulu i ponudi ga kruhom kojega joj je majka spremila. Ubogo momče uzme komad onog kruha ni ne sluteći što ga čeka. Nije to bio kruh, već vilinska vradžbina. Nakon što pojede Marko zasvira svoju frulu. I svirao je tako i svirao i sam ne zna koliko dugo. Bio se potpuno izgubio u zvucima što ih je stvarao. Kada dođe sebi, otkrije da nije više na onoj livadi na kojoj je čuvao ovce, već u prekrasnom dvorcu. Bilo je tu blaga u izobilju. Dukati se zlatili sa svih strana, biseri presijavali poput kapljica rose, a smaragdi sjali poput krijesnica u noći. Na prostranom stolu bilo je ića i pića koje te srce može poželjeti. Naviknut na siomaštvo, Marko se polakomi. Oči mu zasjaše pred silnim ogatsvom i raskošnom trpezom. Oblizivao je usne i trljao ruke.
-Uzmi što god ti srce želi. Sve što vidiš tvoje je-reče mu vila Zlatica.
- Ovoliko blaga u životu nisam vidio-odvrati Marko.
- Sve je tvoje. Sad si moj; i sve ono što pripada meni, pripada i tebi-još jednom će Zaltica.
Marko halapljivo stane jesti. Nije sirotan svježeg kruha okusio danima, a kad je mesa posljednji put jeo više se ni ne sjeća. O dukatima nije previše razmišljao, prvo se odluči pošteno najesti.
- Zašto si tako dobra prema meni?-punih usta upita Marko.
- Volim kako sviraš frulu. I dok god budeš tako svirao, svo ovo bogatsvo pripadat će tebi. No upozoravam te jedino ne smiješ piti vodu iz onog zdenca. Ona je za tebe zabranjena-odgovori mu Zlatica.
Samo bi se budala mogla mašiti vode pored ovakve trpeze. Ovako dobrog vina nikad nisam kušao. Pomisli Marko u sebi. I od svog tog silnog sjaja zaboravi ubogo momče i na one dvije ovce što je ostavio na livadi i na bolesnu majku. Jelo se i pilo, sviralo i plesalo u vilinskom dvorcu do iznemogla. Vile nikad nisu bile sretnije, a ni pastir Marko. I naziv pastir više mu nije odgovarao, sad je bio vilinski svirač. No jednog dana strašna žeđ stane moriti Marka. Ništa je više nije moglo utažiti. Ni najbolja vina, ni medovina, nit cvjetni nektar. Baci oko Marko na onaj zdenac kojeg mu je vila Zaltica bila zabranila.
- Samo jedna jedina kap vode studenice bila bi dovoljna da ugasi ovu smrtnu žeđ-pomisli-Vile neće ni primjetiti.
I primače se Marko zdencu studencu te zagrabi vode. Ali nije bio ono samo običan zdenac, bila ono čarobna voda u kojoj svatko vidi koja mu muka na duši leži. I ugleda Marko u studenoj vodi svoju bolesnu majku kako ga žalosna na kućnom pragu dozivlje i čeka. Strašna bol prosiječe mu srce i ispusti vodu iz svojih ruku. Prokleo on svoju frulu, dan kad je vilu Zlaticu upoznao, prokleo i svo blago vilinskog svijeta. Majka mu bolesna plače, a on se svakakvim sladom sladi. I upravo kad je to pomislio, a ona voda iz zdenca tlo dotaknula, nesta i blaga i dvorca i vila. Osta samo Marko opet na onoj livadi gdje je sve započelo. Odmah pohita kući gdje nađe majku kako bolno plače. Već se sirotica i bila pomirila da sina više nikad neće vidjeti. Nije dolazio kući pune dvije godine, premda se njemu u vilinskom svijetu činilo da ga nije bilo samo dvije sedmice. Zagrli staru majku i sve joj ispripovijeda. Majka bila mudra i savjetova ga da uništi onu frulu kako se vile na njega ne bi više nikad namirile. Marko tako i učini. Iako je opet bio samo ubogo momče, koje je čuvalo svoje dvije ovčice, bi on sretan. Jer srce vidi ono bitno, oku se često umili samo prazan sjaj.
Sva srebra i zlata ne mogu nadomjestiti; ljubav majčinog srca. Nije siromašan onaj koji nema, već onaj koji žudi da ima više. Marko možda nije ništa imao od materijalnih bogatstava, ali mnogi mogu samo žudjeti za takvom majčinom ljubavlju. Nakon što je uništio svoju frulu bijaše sve po starom. Nit su vile ljudima posle mrsile, nit ljudi za njihove zgode marili. Baš kao od pamtivjeka.