Odsutno osluškujući žamor gostiju oko sebe i ne učestvujući u razgovoru koji se vrlo živo odvijao za stolom, Vilko je zurio u zid gostionice na kojemu su se šepurili lovački trofeji, a u glavi mu se po tko zna koji put, odvijao razgovor kojeg je vodio sa Dorinom prije dva dana, u četvrtak.

 

   - Morala bih ovog vikenda otići i provjetriti vikendicu - rekla je Dorina češljajući svoju kosu neobične boje.

   - Nisam znao da imaš vikendicu.

   - Nisam ti rekla?

   - Ni riječi.

   - Pa, sad ti govorim - rekla je promatrajući ga u ogledalu. - Nalazi se u blizini P ... i za približno sat vremena smo tamo.

   - Pozivaš li ti to mene - upitao je Vilko - da vikend provedemo u tvojoj vikendici?

   - Ne samo u njoj - odgovorila je Dorina i nasmijala se. - Ima tamo krasna gostionica, uvijek je puna ljudi koji vole prirodu i poznata je po dobrom jelu. Možemo navečer izaći, večerati u njoj, malo se družiti.

   - Družiti? - Vilko se sumnjičavo zagledao u Dorinu.

   - Da, družiti - odgovorila je Dorina: ustala je, prišla Vilku i poljubila ga u namršteno čelo. - Uvijek smo sami. Nas dvoje.

   - To mi sasvim odgovara.

   - Ni ja se ne žalim.

   - Onda?

  

   Ali je popustio, znao je već za vrijeme odvijanja razgovora da će popustiti i pristati. Zašto je tako slab? Zašto joj nije rekao da želi ostati kući, uživati u samoći, malo surfati Internetom, pogledati koji film.

   Evo ga sad u ovoj gostionici okružen hrpom Dorininih poznanika, prijatelja. I ne osjeća se prijatno u tom društvu. Žene i muškarci ranih četrdesetih godina koji su suviše glasni za njegov ukus. I tako prokleto samouvjereni: samouvjerenost je naprosto zračila iz njih. Mogao ju je gotovo opipati.

   Naslutivši Vilkovo raspoloženje, Dorina se nagne prema njemu i ovlaš ga poljubi u obraz. Vilko se osmjehne, jer osjećao je da se to očekuje od njega.

 

   - Pozvati ću nekolicinu prijatelja i dogovoriti večeru u gostionici - rekla je Dorina sinoć. - Dugo ih nisam vidjela.

   Vilko ju je gledao kako mobitelom zove jednog, pa drugog, pa trećeg ... imala je mnogo prijatelja, shvatio je.

   Ispred gostionice su stigli nešto ranije i vani, na silno velikoj verandi čekali sa pićem u rukama: kad se spusti večer, ući će u veliku i udobnu prostoriju u kojoj će večerati, piti, zabavljati se. Jer na ovim visinama zahladi kad sunce zađe.

   Vilko je gledao kako prijatelji Dorine dolaze u skupocjenim automobilima, veseli, razdragani, široko nasmijani i sve je više žalio za propuštenim usamljeničkim vikendom.

   Razgovor ga nije zanimao: svi su se neprestano hvalili poslovnim uspjesima i kovali planove za ljetna putovanja. Jer ljeto je zakucalo na vrata, dnevne su vrućine počele svojom vladavinom. Spominjali su Grčku, Španjolsku, Maroko, pa i mnogo udaljenija mjesta, kao što Sejšelski otoci. Vilko se dosađivao i bezvoljno jeo. Hrana je bila više nego dobra, ali bi Vilko više volio da je pojeo sendvič u krevetu pored Dorine. Alkohol nije pio, pa je čaša mineralne vode gotovo netaknuta stajala ispred njega.

   - Gdje vi namjeravate ljetovati? - upita ga  muškarac koji još nije imao ni četrdeset i kome Vilko nije upamtio ime, ali je upamtio da se dotični dovezao u ogromnom crnom "Grand Cherokee" džipu iz kojeg je poletno, kao izbačen iz katapulta iskočio.

   - Nigdje - kratko i neljubazno odgovori Vilko.

   Svi ga prisutni kratko odmjere, a zatim nastave međusobno razgovarati. Vilko se u sebi zadovoljno osmjehne: gdje su oni bili kad je on putovao, lunjao svijetom? Ali za razliku od njih, nije si mogao priuštiti turističko putovanje, radio je znojeći se na brodovima, ali ništa manje zbog toga ne uživajući. Možda, usprkos svemu, još i više!?

   Nikome od prisutnih nije upamtio ime: nije se ni trudio. Osim maloj koja sjedi preko puta njega, crvenokosa sjajnih smeđih očiju. Lena, tako se zove. Liječnica po zanimanju, sjeti se. Iznenadio se kad mu je taj podatak šapnula Dorina, jer Lena mu je ličila na gimnazijalku.

   Već je nekoliko puta uhvatio njen pogled. Kao da ga pažljivo proučava. I odjednom Vilko odluči da idući put, kad im se pogledi sretnu, uzvrati nepristojnim zurenjem.

   Dogodilo se brže nego što je mislio: dok je polako grickao salatu, ulovi Lenin pogled. Vilko se zagleda ravno u njene sjajne i krupne oči i uspravi se na stolici. Oboje je polako žvakalo i zurilo jedno u drugo. A zatim Lena s mukom proguta zalogaj i nasmije se.

   - Takmičenje u zurenju? - upita sasvim glasno i privuče pažnju svih prisutnih.

   - Što to? - odglumi Vilko nevinog izraza lica.

   - Ovo zurenje - reče Lena. - Ne zabavljate se?

   - Zašto tako mislite? – protupitanjem još jednom uzvrati Vilko: naučio je odavno da se protupitanjem umjesto odgovora protivnici zbunjuju.

   - Ništa ne pijete - reče Lena i pokaže na Vilkovu netaknutu čašu mineralne vode. - Možda bi vam kapljica vina razvezala jezik.

   Vilko osjeti kako Dorina pored njega uzima zrak u namjeri umiješati se u dvoboj-razgovor, pa joj ispod stola krišom stisne butinu: on će sam voditi svoje bitke!

   - Popio sam odavno svoju mjeru - reče glasno i razgovijetno.

   - Kako to mislite? - radoznalo upita crvenokosa.

   - Pio sam mnogo i pio sam svakodnevno - sa uživanjem i polako, naglašavajući svaku riječ izgovori Vilko: osjetio je kako je Dorina duboko uzdahnula pored njega.

   - Liječeni ste alkoholičar? - upita Lena: liječnica se u njoj probudila.

   - Alkoholičar da, ali ne i liječen - odgovori Vilko osjećajući poglede svih prisutnih na sebi i boreći se snagom volje protiv rumenila koje je prijetilo zažariti mu lice: mrzio je biti u centru pažnje. - Jednog sam lijepog dana odlučio sasvim prestati s opijanjem.

   - Tek tako? - upita Lena, a Vilko joj u lijepim očima pročita poštovanje koje je nadvladalo radoznalost.

   - Tek tako - tiho reče Vilko: želja za izazivanjem ga je prošla.

   - Koliko dugo apstinirate?

   - Blizu dvadeset godina.

   - Ako nemate ništa protiv - reče mu liječnica Lena - jednom bih voljela s vama popričati o toj temi.

   Vilko klimne i ništa ne reče i na tome je razgovor završio. Svi su ponovo otpočeli sa svojima nepresušnim temama, puštajući Vilka da uživa u izolaciji.

 

   Kad su konačno ponovo bili sami i ušli u vikendicu, zatvorivši vrata za sobom, odsjekavši vanjski svijet, Vilko sa olakšanjem uzdahne.

   - Slobodno reci - izbaci iz sebe okrećući se prema Dorini - da sam se ponio odvratno. Ali oni jednostavno nisu za mene! Ništa zajedničko nemam s njima. Oni i njihovi jebeni poslovi! I jebena ljetovanja! Sejšelski otoci! Nisu ni čuli za njih kad sam se ja divio njihovoj ljepoti, koju oni nikad neće upoznati. Jer, kao i mnogo toga, i to je upropašteno u ime progresa. Fućka se meni ...

   Dorina mu priđe i poljupcem mu zatvori usta.

  

  Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.