16. VIDOVITA KOKOŠ

 

        Bila jedna kokoš koja je na sav kljun pričala da je u rodu s krokodilom. Može li se zamisliti – ne, ne može – kako se dvorište zabavljalo! Kokoš, inače posve obična kokoš, urednoga kokodakanja i besprijekorne potčinjenosti pijevcu, nije odustajala od svojega suludastoga proglasa:

        “Koko-kroko-da, krokodil i ja, od jednoga smo roda, od istoga smo gnijezda, tko ne zna, tko zna, koko-kroko-da”!

        “Ovo je svetogrđe”, stadoše malo pomalo brundati ostali - a ostali bijahu svinje, krave, konji, ovce, patke, psi, mačke, kunići, i koze. “Učinite nešto”, sve češće su se i sve češće obraćali kokošjemu plemenu. “Sazovite sabor, imenujte sudsko vijeće, začepite joj kljun, spriječite tu zarazu, razapnite tu herezu”!

        Kokošinjac je vijećao, no ništa ne bi izvijećao. Jer nitko nije bio baš siguran što je to krokodil. Kad bi upitali suludastu kokš, ona bi pala u neumitni koko-kroko zanos.

        Kad je dvorištu zaprijetio ozbiljan sukob, u nj je ulutao putujući propovjednik majmun. Sjatiše se oko njega zbunjeni sukobnici, tražeči da im pomogne u sporu oko krokodila. Majmun osjeti da je naišao njegov spasiteljski trenutak. Zamoli da mu dovedu kokošku. Dovedoše ju. Još se nije znalo je li okrivljenica ili slavljenica.

        "Otpjevaj mi svoju mantru"! obrati se majmun kokoški. Ona to jedva dočeka. I već kod prvih koko-kroko tonova, majmun je shvatio kakvo blago neslućenih otkrića leži u njima.

“Ona je glasnik novoga razumijevanja stvari”, pomislio je. “Gle, obična kokoš! Oh, oh, a ja sam takvo nešto tražio svuda drugdje, samo ne među siromašnima duhom”!

        Majmun se popne se na gumno, zamlatara šapama, i kričavim se glasom obrati dvorišnomu puku:

        “Braćo i sestre, nema sretnijega od mene, jer vam evo objavljujem vijest spasenja! Među vama živi obećani blagoslov budućnosti! On je prerušen u stvora koji niti je od roda krilatoga, niti od plemena repatoga! Koji ne riče, ne njače, ne rokće. Braćo i sestre, ali taj netko je s razlogom takav kakav jest, slab i neugledan, i s razlogom je tu gdje jest, usred ruga uglednih! Pozivam zato svakoga od vas na obalu krokodilova jezera! Tamo će se razriješiti ova zagonetka! Više nećete živjeti u neslozi i mraku! Tamo će na sve nas sići obećano prosvjetljenje”!

Može li se zamisliti – ne, ne može – da netko nije jurnuo za majmunom? U Africi je sve blizu, kad se hoće. Tako je i jezero bilo blizu, odmah iza dvorišnoga plota. Tamnozeleno, opasno. Optočeno bijelim, nevinim pijeskom. Na pijesku je ležala nepomična gromada, nalik na truleće deblo. Bio je to, naravno, krokodil.

Svi dvorišnici umuknuše, malo ustuknuše.

        “Reci sada, dušo nadahnuta”, obrati se majmun kokoški, “po čemu ste srodni ti i krokodil? Otkrij nam svoje viđenje jednote svih naoko različnih bića! Jer vrijeme je, svaka mi dlaka to kaže...”

        Deblo-krokodil otvori jedno oko. Svi uzmaknuše, čak i spori bivoli.

        “Ne bojte se! Svi smo mi braća”! pade u zanos propovjednik. “Potrebno je samo to vidjeti... htjeti... ostvariti... I onda neće biti među nama nesporazuma.”

        Kokoška se malčice zbunila. Nije znala da je krokodil tako golem. Umuknula je, zažmirila. Krokodil zatvori oko, i pretvori se opet u deblo.

        “Pa on nema perje,” priklopi netko iz pozadine, pernat i razočaran.

        “Da bar ima dlaku”, prisnažiše dlakavi.

        “Zar on ne mijauče? Zar ne laje? Zar ne njače? Zar ne riče? Zar ne vrišti? Zar ne njišti? To jest, zar on nema glasa”? stade šapat dvorišnoga zbora.

        “Ni ušima ne striže”, osmjeli se jedan solo kunić. 

        “Kakvim ušima – gdje su mu”? njaknulo  je iz magarca.

        "A rep - gdje mu je rep?!"

“A rogovi? A kopita?” poče sve glasniji prosvjed.

        “Sigurna sam da ne daje mlijeko”, zameketaše, zamukaše sestre od vimena.

        "Beskorisnik", rekoše konji i mazge. "Što bi on da ga gazda upregne u plug? U taljige? U mlinsko kolo"?

        “I sve bi nas rado pojeo”, zagrajaše šareni glasovi. “I još bi mu bilo malo”!

        “Sve su to vanjski i varljivi znaci”! pade u još veću vatru majmun. “Ne sudite po njima! Ne dajte se zavesti! Okrenite pogled u suštinu, u dubinu – gledajte očima srca, vidom prosvijetljenih! Gledajte u krokodilu sestru kokošku, u kokoški brata krokodila”!

        Okrene se kokoški.

        “Govori, slatka sestro! Objavi što ti je dano da objaviš, jer čas je, kostruše se dlake i oblaci, ježe se kože i močvare! Kaži, što je zajedničko tebi i krokodilu”?

        “I krokodil i ja nesemo jaja”, prokvoca napokon kokoš.

 

        Krokodil je u tomu otkrivenjskom času širom zijevnuo, i oduševljeni se narod bacio u njegov zijev.

 

 

        Kad vidovitost siđe na kokoš, pardon, na majmuna, slijedi krokodilska gozba.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)