1. VIDLJIVA MASKA

 

        “Sve ovo oko vas, ne izostavljajući vas, od vremena do vremena pojavi se pod maskom čovjeka”, govoraše Divni Stranac, otpuhujući dim iz glinene lule. Ljudi su oko njega udisali taj dim, i blago opijeni, slijedili su Njegovu misao dokle su mogli.

        “Ta maska, to je ono što zovete Sinom Božjim”, reče Stranac.

        “Neobične riječi, Stranče”.

        “Masku možete nazvati i drukčije – recimo, ikonom stvarnosti. Stvarnost ne vidite, ikonu njezinu vidite”.

        “Još čudnije, Stranče, još čudnije. No ti si rekao opasnu riječ: sve. Zar zaista sve? I crvi, i krtice, i zmije, i strvinari? I kamenje? I blato? Zar se ikona i u njihovo ime javlja? Što će oni tu, pod tako uzvišenom maskom”?

        “Sve je sve, zar ne? Ne zaboravite da je, osim krtica i zmija, tu i sunce. Nemjerljivo veće i jače”.

        “Da, da, ali ipak...”

Ljudi vratiše svoje riječi u utrobu, u slabine. Zavlada tajac. Onda netko upita:

“A što ćemo sa zlotvorima i umobolnima”?

        “Ako sam rekao sve, onda nisam mislio nikoga i ništa isključiti”.

        “Hm. Teško nam je to prihvatiti, Stranče. Svijetla strana svijeta, to je razumljivo - Sin Božji njezin je zorni lik. Ali ona tamna...”

        Tu se Stranac podiže, spremi lulu za pojas, i zakorači put ceste. Jer znao je što nailazi.

        “Kad budete dovoljno odmaknuli cestom sa Mnom, vidjet ćete da nema ni svijetle ni tamne strane. Da postoji samo jedna kružna strana, jedan sjaj nad sjajevima, raj nad rajevima. Budući ste slijepi i gluhi za nj, on, taj raj, od vremena do vremena a iz Svoje ljubavi za vas, stvori se vidljiv vašim očima, i čujan vašim ušima”.

        Dok je odlazio put ceste, nekoliko kamenica poleti za Njim. Ali na pedalj od Njega, u zraku, kamenje zastade, i polako se, lagašno spusti do Njegovih nogu.

“I onda”, nastavi Stranac okrenuvši se prema njima, “dođe neminovni trenutak kada Ga gađate kamenjem, zato jer Ga, unatoč Njegovoj vidljivosti i sličnosti s vama, ne vidite i ne razumijete”.

Vidjevši ono pobožno kamenje, neki iz gomile se pokajaše i povikaše:

“Čekaj, vrati se, ostani s nama! Eto, samo nam nemoj pričati o toj maski! Jer ta nas priča plaši...”

“Ja sam ta maska”, tiho će Stranac. “Mene se plašite. Jer se sebe plašite. I zato zasada ne mogu ostati s vama. Ali vratit ću se...”

“Kada? Kada”? uzmuhaše se sada i zagrajaše mnogi. “Da bismo ti znali prirediti doličniji doček”.

 “Za dvije, tri tisuće godina”, šapnu Stranac, ali tako da ga ni trske nisu čule. I nestade s mjesta gdje im je sučelice stajao.

 

“Prikaza”! uzvikaše se ljudi. Bili su, zapravo, dubinski potreseni. “Dim, močvarna magla! Bolesna utvara! Čarolija! Nije ni bio ovdje”!

Kao odgovor, na tlu je ostala, dimeći se, Njegova glinena lula.

 

 

Prava je čovjekova povijest njegov odnos s Divnim Strancem.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)