ponedjeljak, siječanj 21, 2008 5.

Crno i bijelo Alan Watts je u jednom od svojih predavanja usporedio: ''Kada bi na Zapadu osoba došla pred ljude i izjavila: 'Ja sam Bog!', svi bi joj rekli da je luda, da nije normalna. Ali, kada bi na Istoku, primjerice u Indiji, osoba izjavila istu stvar, ljudi bi joj rekli: 'Čestitamo, napokon si shvatila!''' Razlog tomu je različito religiozno tumačenje simbola, a tumačenje simbola oblikuje život čitave civilizacije.

Zapadni svijet odvaja čovjeka i Boga, gleda ih kao nešto odvojeno, potpuno drugačije – jedan je savršen, a drugi je ''samo čovjek''. Tako je nastalo shvaćanje kako je Bog netko tko je ''negdje gore'', u nebesima (kako simbol kaže), a time se stvorilo i shvaćanje o Bogu kao nekom nadnaravnom biću koje intervenira u korist osobe ako Ga se uspije pridobiti na svoju stranu.

Istočna kultura ima bitno drugačije shvaćanje Boga. Njihova mitologija i religija upućuju na to da Bog nije nešto odvojeno od svijeta, nego naprotiv da Bog jest sami svijet! Jedan od pokazatelja toga je indijski mit o postanku, o Sebstvu koje je pomislilo ''Ja'', koji sam prikazao u prošlom poglavlju. Njihovo shvaćanje time je da čitav svijet jest manifestacija Boga! No, kada dolazimo u svijet oblika onda dolazimo u parovima suprotnosti, ali je u svim tim suprotnostima utjelovljen Bog, a u Bogu nema suprotnosti nego samo veliko JEDINSTVO. Zato se kaže da je Bog iznad parova suprotnosti.

Jedno od glavnih indijskih božanstava je Shiva (Stvoritelj) koji se često u umjetnosti prikazuje kako pleše svoj kozmički ples. Takav primjer vam ovdje predstavljam. Shiva pleše kozmički ples Njegova izdužena desna ruka drži bubanj – to je glazba vremena kao prvi princip stvaranja. Lijeva ruka drži plamen – to je plamen uništenja stvorenoga svijeta. Dakle, to je prikaz Boga kao Stvoritelja i Uništavača, što nam ne bi trebalo biti strano jer i kršćanski Bog je Stvoritelj, a potom Uništavač – ''Kraj svijeta'', ''Sudnji dan'', itd. Vidite, to je ista slika! Ona simbolizira da sve što se rađa, nastaje, to i umire, nestaje. Nadalje, desna noga Shive gazi patuljka (demona NEZNANJA!!) – koji predstavlja prelazak duše iz Boga u materiju (za koju se veže ego – ''JA!''). No, lijeva noga Shive je podignuta u znak puštanja duše i na tu lijevu nogu upire druga lijeva ruka koja je u položaju slonove surle – slon je u indijskom religioznom shvaćanju božanski vodič, vodič duše, koji krči put kroz džunglu svijeta! Zbog ovog puštanja duše druga desna ruka je u položaju koji znači: ''Ne boj se''. Božja glava je centrirana, balansirana i mirna u središtu dinamizma stvaranja i uništavanja. U središtu je sve mirno, nema parova suprotnosti. Shivina desna naušnica je muška, a lijeva ženska – kao što rekoh, Bog je unutar i iznad parova suprotnosti, svijeta blaženstva i patnje. Taj svijet blaženstva i patnje je, takoreći, tijelo Boga.

Doživljavanje svijeta, shvaćanje svijeta, ovisit će o vašoj razini svjesnosti, o tome na što stavljate naglasak. Ako stavljate naglasak na svoj ego (''ja''), onda su Bog i život stravični, užasni, teški i prepuni patnje i nepravde jer će jadno malo ''ja'' umrijeti. Ovo je stavljanje naglaska na oblik, na izgled, na materiju, a samim time i na prolaznost jer sve što nastane mora i nestati. Ovo simbolizira onaj demon neznanja kojega gazi Shiva – Stvoritelj i Uništavač. Kada stavljate naglasak na ''ja'', onda imate potrebu za očuvanjem toga ''ja'' – idete kroz svijet štiteći sebe i boreći se za svoje želje. Kada se držite za ego Bog vam prilazi u stravičnom obliku, jer Ga tako doživljavate – kao vašega ubojicu, uništavača, u konačnici. Yamantaka - uništavačko božanstvo. Ovo simbolizira užasan način na koji se doživljava Boga pri držanju za ego.

Sad, suprotno ovome postoji ono što se u budizmu naziva Nirvanom, buđenjem ili prosvjetljenjem, a u kršćanstvu uskrsnućem. To je spoznaja o misteriju iza svega vidljivoga. Postigavši prosvjetljenje, Buda je rekao: ''Sva bića imaju Budinu prirodu''; Krist govori slično: ''Onaj tko mene prima ne prima mene nego Oca''… i poanta religioznog iskustva jest spoznaja – ''Ja i Otac smo jedno'' ili ''Ja sam kraljev sin'', itd. Svi smo mi u svojoj srži od Buda-svjesnosti, Kristove-svjesnosti, no nismo to spoznali.

U mitovima o junakovoj pustolovini (o kojima sam govorio u prethodnom serijalu ''JUNAKOVA PUSTOLOVINA'') junak je taj koji je u potrazi za Ocem, kao što Tezeju majka govori: ''Idi i nađi svoga oca''. U toj potrazi junak se susreće s preprekama – ''Otac'' ga stavlja na kušnju kako bi provjerio jeli on uistinu Njegov sin. Krist mora biti razapet, Navajo sinovi Sunca prolaze muke na koje ih stavlja Otac, Princ od pet oružja (budući Buda) se susreće s čudovištem u šumi, kao i Tezej… ali na kraju uvijek dolazi spoznaja da su onaj koji je na kušnji i onaj koji stavlja na kušnju ista stvar – oni su JEDNO. Doživljavanje odvojenosti ''ja i otac'' pripada trenutku u kojemu se junak još uvijek drži za svoj ego, svoje tijelo, svoje ''ja'' i gleda na svijet kao nešto s čime se treba boriti. Drugim riječima, stavlja naglasak na prolaznost. No, kada stavi naglasak na svoju srž, na iskru koja stvara i prožima sav život, onda sin i Otac postaju ista stvar – junak spoznaje da on jest upravo ono za čime je tragao.

Ta spoznaja se odnosi na podizanje svjesnosti na razinu iznad parova suprotnosti, iznad doživljavanja svijeta u terminima dobrog i lošeg, i shvaćanja da su dobro i loše samo način gledanja na svijet dok se osoba veže za iluziju – za svoje ''ja''.