Stara poslovica kaže: ''Svatko tko želi spasiti svoju dušu, izgubit će ju.'' Slično je rekao i Alan Watts: ''Kada zadržavaš dah, gubiš ga.'' Kada prianjate za osobu koju volite, to dovodi do posesivnosti i ljubomore, a to nije ljubav. To je sebična opsesija. Kada se molite za umirućega: ''Molim Te, Bože, ne dopusti da umre'', ono što zapravo mislite jest: ''Molim Te, Bože, nemoj mi ga/ju oduzeti.'' To je oblik vezivanja, prianjanja, i čini mi se kako je to prilično sebično. U jednu ruku vam se ne sviđa činjenica da ta osoba umire jer vi doživljavate smrt kao nešto zastrašujuće, a u drugu ruku vi ne želite taj osjećaj gubitka osobe za koju prianjate. Prema tome, radi se prvenstveno o vama. Isti je slučaj kada se trudite ljubiti bližnjega i oprostiti neprijatelju! Religija vam govori kako jedino na taj način možete ''ući u Kraljevstvo Nebesko'', to je kao uvjet za upisivanje više godine na fakultetu. Ili ćete tako ili… padate. No, rekao bi da u ovom slučaju padate svakako jer onaj tko se trudi oprostiti neprijatelju samo zato da bi spasio svoju dušu, zapravo čini vrlo sebično djelo. On to čini zato što mora, a ne zato što to osjeća u svome srcu. U srednjem vijeku su bogataši masno plaćali Crkvi kako bi dobili što bolja grobna mjesta, bili pokopani bliže relikvijama. No, kako to Krist kaže: ''Onaj zadnji će biti prvi''… ali i ovo može biti dvosjekli mač – ''namjerno ću bit zadnji jer ću tako biti prvi'', shvaćate?
Sad, znate li zašto je Sotona pao u pakao? Zato što se držao za Boga! Naime, perzijska priča kaže da je Bog prvo stvorio anđele (među kojima je bio i Sotona) te im zapovjedio da se klanjaju samo Njemu. Potom je stvorio čovjeka i promijenio pravila igre – sada je zahtijevao od anđela da se poklone čovjeku… no, Sotona je toliko volio Boga da se nije mogao pokloniti čovjeku. I zato mu Bog reče: ''Goni se u pakao!''
Pad pobunjenih anđela
Sotona se držao, vezivao za Boga… a što nam govori sv. Pavao u svojoj poslanici Filipljanima? Ovo: ''Budite poput Krista jer on nije smatrao božansku narav nečim za što se treba držati…'' No to držanje može biti raznovrsno, kako je to Watts lijepo objasnio. To može biti idol od kamena i drveta, poput Zlatnog teleta iz priče o Mojsiju (a to Zlatno tele je prisutno i danas, samo ne u zoomorfnom nego u antropomorfnom obliku), a može biti, što je puno opasnije, od ideja i koncepata. Job je imao koncept – ''Bog je dobar.'' I taj se koncept vrlo brzo rasprsnuo kada je Job spoznao istinu o Bogu, istinu o transcendenciji iznad pukih ljudskih moralnih doživljavanja dobrog i lošeg.
No, apsolutni prvak u zamjenjivanju simbola za istinu je bio sv. Petar! On se uvijek vezivao za ono ljudsko i time pokazivao kako ima vjerovanje ali ne i vjeru – ne može pustiti sebe. Petar se konstantno želio vezati za ono božansko – u trenutku Kristove preobrazbe na gori, Petar blebeće: ''Dobro nam je ovdje biti… Sagradimo tri sjenice…'' Drugim riječima – sagradimo utvrdu, zaklonimo se od svjetla, načinimo nešto opipljivo! Nadalje, kada je Krist govorio učenicima kako mora otići i biti raspet, Petar ga uhvati za rame i reče: ''Bože sačuvaj, gospodine, ne, tebi se to ne smije dogoditi!'' A Krist mu odvrati: ''Goni se od mene SOTONO…'' (Ne zaboravite da je Sotona onaj koje se vezivao!) ''… jer tebi je na pameti ono što je ljudsko, a ne ono što je od Boga!'' Petar se V E Ž E za Krista, nema nimalo vjere, baš kao što se i Marija Magdalena htjela vezati za Krista potrčavši mu u zagrljaj, pa joj on reče: ''Ne diraj me!'', ''Ne vezuj se za mene!'' Petar uistinu do samoga kraja svoga života nije razumio Krista, nije imao vjere. Kada je odsjekao uho rimskom vojniku, htjevši obraniti Krista (opet vezivanje), Krist mu reče: ''Spremi svoj mač, Petre'', no Petar je nastavio posezati za mačem i dalje kroz svoj život, nastojeći izbjeći smrt. Stvari je shvatio tek na kraju kada je, dok je pokušavao pobjeći iz Rima gdje je za njim bila izdana tjeralica, susreo Krista i upitao ga: ''Kamo ćeš Gospodine?'', a Krist mu odgovori: ''Idem u Rim da me opet razapnu.''
Domine, qou vadis
(Kamo ćeš, Gospodine)
Kada pogledate, taj je čovjek postao temelj kršćanske Crkve! Čovjek koji do samoga kraja nije shvaćao Krista. A sve zbog Kristovih riječi: ''Ti si Petar (stijena) i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju.'' U duhu tog dugovječnog ne shvaćanja metaforičnih Kristovih riječi, sudbina je uistinu pokazala da ima smisla za humor time što je centralna crkvena građevina kršćanske religije, koja se nalazi u Vatikanu, nazvana upravo po… sv. Petru.
Sad, znate li zašto je Sotona pao u pakao? Zato što se držao za Boga! Naime, perzijska priča kaže da je Bog prvo stvorio anđele (među kojima je bio i Sotona) te im zapovjedio da se klanjaju samo Njemu. Potom je stvorio čovjeka i promijenio pravila igre – sada je zahtijevao od anđela da se poklone čovjeku… no, Sotona je toliko volio Boga da se nije mogao pokloniti čovjeku. I zato mu Bog reče: ''Goni se u pakao!''
Pad pobunjenih anđela
No, apsolutni prvak u zamjenjivanju simbola za istinu je bio sv. Petar! On se uvijek vezivao za ono ljudsko i time pokazivao kako ima vjerovanje ali ne i vjeru – ne može pustiti sebe. Petar se konstantno želio vezati za ono božansko – u trenutku Kristove preobrazbe na gori, Petar blebeće: ''Dobro nam je ovdje biti… Sagradimo tri sjenice…'' Drugim riječima – sagradimo utvrdu, zaklonimo se od svjetla, načinimo nešto opipljivo! Nadalje, kada je Krist govorio učenicima kako mora otići i biti raspet, Petar ga uhvati za rame i reče: ''Bože sačuvaj, gospodine, ne, tebi se to ne smije dogoditi!'' A Krist mu odvrati: ''Goni se od mene SOTONO…'' (Ne zaboravite da je Sotona onaj koje se vezivao!) ''… jer tebi je na pameti ono što je ljudsko, a ne ono što je od Boga!'' Petar se V E Ž E za Krista, nema nimalo vjere, baš kao što se i Marija Magdalena htjela vezati za Krista potrčavši mu u zagrljaj, pa joj on reče: ''Ne diraj me!'', ''Ne vezuj se za mene!'' Petar uistinu do samoga kraja svoga života nije razumio Krista, nije imao vjere. Kada je odsjekao uho rimskom vojniku, htjevši obraniti Krista (opet vezivanje), Krist mu reče: ''Spremi svoj mač, Petre'', no Petar je nastavio posezati za mačem i dalje kroz svoj život, nastojeći izbjeći smrt. Stvari je shvatio tek na kraju kada je, dok je pokušavao pobjeći iz Rima gdje je za njim bila izdana tjeralica, susreo Krista i upitao ga: ''Kamo ćeš Gospodine?'', a Krist mu odgovori: ''Idem u Rim da me opet razapnu.''
Domine, qou vadis
(Kamo ćeš, Gospodine)
izvor tiho 83
bglavac
edin.kecanovic
