Koliko puta si došao, dragi moj prijatelju,na obalu kristalnog jezera, i pokušao u odrazu tamne vode, vidjeti nešto novo, nekog drugog sebe,bar neki čudesni novonastali, neponovljivi dio svoga bića? I uvijek ista slika: Ti, jedino i uvijek isti ti, u svom svojem odgledanom bitku..I, samozadovoljan svojom vanjskom ljepotom, ne tražiš više..Sam, do ludila zaljubljen u svoju površnost, ne mičeš se vjekovima od obale...Podigni malo svoje prelijepo lice, jer, ti JESI lijep, ali ljepotu gledaš samo kao nedodirljivu ikonu na zidu svoga srca...Ja te molim, podigni pogled,i pogledaj u moje oči, koje će ti pogledom reći sve..Ja bijah na dnu jezera tvoga,čije mreškanje miluje tvoje lice..Ja bijah iznad tebe, kao dio zrake sunčeve, koja je preplavljivala vlati tvoje guste kose..Ja bijah cvijet, od kojeg su vile plele vijenac za tebe, i vjetar,koji ti je kroz krošnje donosio mir u vrelom dahu ljeta...Svuda sam bila s tobom, a Ti..Samo si gledao površinu i uvijek svoje i samo svoje lice...Odvaži se,i daj mi ruku...Zaronit ću s tobom u beskrajne vodene virove postanka, obujmit ću te krilima svojim, i poletjet ćemo u sfere nebokraja, gdje sve nastaje i nestaje...Pretvorit ću te u san, i lutat ćemo beskrajnim dolinama dimenzijama koje um ne može shvatiti... Zaljubi se u mene, jer jedino Ja te mogu istinski naučiti kako se voli...Podigni pogled, i prepoznaj me, jer Ja..Sam tvoja duša...