Za razliku od Boga kojega sam u mladosti odbacio, Bog kao svjetlost svijesti ne suprotstavlja se mojim znanstvenim sklonostima niti proturiječi mojoj intuiciji i razumu. Štoviše, upućuje me na konačno stjecanje znanosti i religije.

„Znanost bez religije šepa; religija je bez znanosti slijepa.“
(Albert Einstein)

Peter Russell:
Prve religije vjerojatno su se pojavile u vremenu kada su ljudska bića postala svjesna i kada su spoznala da su i drugi ljudi svjesni. Tada ih je samo mali korak dijelio od pretpostavke da su i ostala živa bića svjesna.
(Slijedilo je mnogoboštvo – politeizam, a zatim jedan bog ili monoteizam)
Zaratustrina su učenja iznjedrila religiju zoroastrizma, koja je otvorila put velikim suvremenim monoteističkim tradicijama judaizma, kršćanstva i islama.

„Misli dobro, čini dobro, govori istinu.“
(Zaratustra)

Peter Russel:
Usporedno s prijelazom iz politeizma u monoteizam pojavio se i ateizma ili bezboštvo. Pojam religije bez boga mogao bi se činiti proturječnim, no iz njega je proizašlo nekoliko važnih tradicija.
Što sam više proučavao prirodu svijesti, to sam jasnije uviđao važnost buđenja u suvremenu svijetu – u svijetu koji, usprkos svojoj tehnološkoj usavršenosti, grabi sve dublje i dublje u teškoće.
Većina današnjih teškoća – od osobnih briga do društvenih, gospodarskih i ekoloških pitanja – proizlazi iz čovjekovih postupaka i odluka. Postupci i odluke proizlaze iz čovjekova razmišljanja, njegovih osjećaja vrijednosti koje su uvjetovane vjerovanjem da sreća proizlazi iz onog što imamo i činimo, ali i potrebom za jačanjem vječno ranjivog osjećaja jastva. Takva su psihološka pitanja uzrok naših teškoća. Sve veća kriza koju opažamo u svijetu oko sebe simptom je dublje unutarnje krize – krize svijesti.
U prošlosti se dublja svjesnost o istinskom jastvu smatrala važnom za osobno dobro. Danas su pravila igre drugačija: dublja svjesnost o istinskom jastvu presudno je važna za opstanak vrste.
Dosegnuli smo stupanj razvoja koji je Buckminster Fuller nazvao našim „završnim evolucijskim ispitom“. Pred nama su jednostavna pitanja: Možemo li prevladati ovaj ograničeni oblik funkcioniranja svijesti? Možemo li odbaciti svoje iluzije, otkriti tko uistinu jesmo i pronaći mudrost koja nam je tako očajnički potrebna?

„Naša je vrsta previše pametna
da bi preživjela bez mudrosti.“
(E.F.Schumacher)

Peter Russell:
Potreba za duhovnim preporodom još nikada nije bila tako jaka, ali ni mogućnosti za takav preporod još nikada nisu bile tako velike.

„Što više duša zajedno vibrira,
to je njihova ljubav snažnija,
a svaka duša poput zrcala odražava drugu dušu.“
(Dante)

Peter Russell:
Kada u prirodu uma proniknemo duboko kao što smo proniknuli u prirodu prostora, vremena i tvari, vjerujem da ćemo otkriti kako je svijest dugo čekani most između znanosti i duha.
Kada razotkrijemo svoje zablude, oslobodimo se vezanosti, prekoračimo ograničeno poimanje samoga sebe i otkrijemo istinsku prirodu svojega bića, tama će ustupiti mjesto svjetlosti.

Budistički učenjak D.T.Suzuki opisao ga je kao stanje „Apsolutne praznine.“:
Ne postoji vrijeme, ni prostor, ni postojanje, ni tvarnost. Čisto je iskustvo um koji sebe vidi odraženog u sebi...To je moguće samo ako je um sam praznina; drugim riječima, kada u njemu nema drugih sadržaja osim njega samoga.

Peter Russell:
Bitno jastvo je vječno; ono se nikada ne mijenja. Ono je čista svijest, a svijest je bezvremena.
Budući da (jastvo) nadilazi sve osobine i osobite značajke, vaše poimanje jastva ne razlikuje se od mojega. Svjetlost svijesti koja blista u vama, i koju vi nazivate „ja“, ista je ona svjetlost koju ja nazivam „ja“. U tome smo potpuno jednaki.
Ja sam svjetlost. Kao i vi.

„Naše opažajno jastvo nije moguće pronaći
u predodžbi svijeta jer je ono samo predodžba svijeta.“
(Erwin Schrodinger)

Peter Russell:
Sve što doživljavamo tvorevine su u svijesti. Osjećaj jedinstvenog jastva jedna je od tvorevina uma. Prirodno je da tu predodžbu jastva postavljamo u središte opaženoga svijeta i to nam daje osjećaj da jesmo u svijetu. No, istina je upravo suprotna: sve je to u nama.
Vi niste smješteni u prostoru. Prostor je u vama.
Ne želim reći da svjetlost jest Bog, već da bi svjetlost mogla biti prvo očitovanje temelja svega postojanja, najsuptilnija razina svijeta, najbliže što se možemo približiti onome što je iznad svih oblika. U području svjesnog iskustva čisto je jastvo (unutarnja svjetlost u pozadini bezbrojnih oblika koji se pojavljuju u umu) ono u čemu dodirujemo božansko.
Izjava 'Ja jesam Bog' mnogima zvuči kao bogohuljnje. Kako ijedno nisko ljudsko biće može sebe proglasiti Bogom?
Pa ipak, kada mistici kažu: „Ja jesam Bog“, ili nešto slično, oni ne govore o pojedinačnoj osobi . Istražujući unutarnji svijet, oni su otkrili istinsku prirodu jastva i to je ono što poistovjećuju s Bogom.

Suvremeni učenjak i mistik Thomas Merton izrazio je to vrlo jasno:
„Proniknem li u dubine vlastitoga postojanja i vlastite trenutne stvarnosti, neodredivoga jesam koje čini moje jastvo u njegovim najdubljim korijenima, kroz to duboko središte prelazim u beskonačno ja jesam, koje je ime Svemogućega.“

„Ja jesam“ ime je Boga....Bog nije ništa drugo doli Jastvo.
(mudrac Sri Ramana Maharishi)

Spoznaš li vlastito jastvo, spoznao si Boga.
(Ibn-al-Arabi)

Peter Russell:
Time se Bog ne poima kao zasebno biće koje je iznad nas, u nekom drugom svijetu, i nadgleda ljudske živote te nas, u skladu s našim postupcima, ljubi ili nam sudi. Bog je u svakom od nas kao najdublji i neporecivi dio našeg jastva, svijest koja sja u svakom umu.
Svojstvo svijesti je jedina apsolutna istina. Što god se događalo u mojem umu, što god mislio, vjerovao, osjećao ili opažao, svijest je jedino u što ne mogu posumnjati. Jednako tako, često se govori da je Bog jedina apsolutna istina.
Bog je sveopći kao i svijest. To je temeljna značajka svemira, bitni vid svega postojanja.
Bog se često određuje kao stvaratelj i izvor svega stvorenog. Jednako je i sa sviješću. Naš osobni svijet – sve što vidimo, čujemo, okusimo, omirišemo i dodirnemo, svaka misao, osjaćaj, mašta slutnja, nada i strah – oblik je koji je ta svijest preuzela. Svijest je izvor i stvaratelj svega što poznajemo.
Materijalistički misaoni sustav stanje našeg uma podređuje vanjskom svijetu. Stoga je sličan materijalističkoj metaparadigmi suvremene znanosti.. Svijest se u oba slučaja smatra ovisnom o materijalnom svijetu.
Razmotrimo li život sa stajališta pretpostavke da spoznajemo samo tvorevine svoje svijesti, sve se mijenja.
Uz takvu promjenu naš unutarnji mir više ne ovisi o onome što posjedujemo ili činimo u materijalnom svijetu. Stvorili smo svoje poimanje svijeta. Pridali smo mu sve značenje i svu vrijednost.

„Ljude ne uznemiruju okolnosti, već njihovo stajalište o njima.“
(Epiktet)

Peter Russell:
Opraštanje nije nešto što činimo za drugu osobu koliko nešto što činimo za sebe. Kada prestanemo osuđivati druge, oslobađamo se izvora gnjeva i zamjerki.

„Ništa nije bolnije od življenja s gorčinom u srcu.“
(Hugh Prather)

Peter Russell:
Pomoć valja potražiti u sebi, na razini svijesti koja nadilazi materijalistički misaoni sustav – u Bogu kojega nosimo u sebi. Kada molim na taj način, ne tražim božansko posredovanje vanjskoga Boga. Molim se božanskoj prisutnosti u sebi, svojemu istinskom jastvu.
Ljubav o kojoj govore mistici potpuno je drugačiji oblik ljubavi. Posrijedi je bezuvjetna ljubav, ljubav koja ne ovisi o značajkama ili postupcima druge osobe. Takva se ljubav ne temelji na našim željama, potrebama, nadanjima, strahovima ili bilo kojem drugom vidu materijalističkog misaonog sustava.
Važno je izražavati misli i osjećaje, ali to moramo činiti tako da pri tom ne stvaramo začarani krug. Plemenitu šutnju valja održavati onoliko dugo koliko je potrebno – sve dok ne pronađemo način da ono što želimo reći izrazimo obazrivo i s ljubavlju.
Duhovna učenja to načelo nazivaju zlatnim pravilom.
„Dobitak svojega bližnjega promatraj kao vlastiti dobitak, a njegov gubitak kao vlastiti gubitak.“: kaže taoizam.
„Kuran tvrdi: „Nitko od vas nije vjernik sve dok svojem bratu ne poželi ono što želi sebi.“
A Krist je rekao:“Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.“
Ključ je dobrota, želja da se ne naudi drugima. Dobrota proizlazi iz spoznaje da u svima nama blista božanska svjetlost svijesti

„Predodžba svijeta jest i uvijek će ostati
tvorevina čovjekova uma te nije moguće dokazati
da postoji na bilo koji drugi način.“
(Erwin Schrodinger)

Peter Russell:
U snovima smo svjesni prizora, zvukova i svega što se događa oko nas. Svjesni smo svojih tijela. Mislimo i zaključujemo. Osjećamo strah, gnjev, zadovoljstvo i ljubav... Tek kad se probudimo, uviđamo da je sve to bio samo san – tvorevina uma.
Kada kažemo: „To je bio samo san“, podrazumijevamo da to iskustvo nije bilo utemeljeno u fizičkoj stvarnosti. No, istina je da je naša stvarnost u stanju budnosti tvorevina uma jednako kao i naši snovi. (ovdje podrazumijevam isključivo oblikovanje osobnog doživljaja stvarnosti)
Doima se da je zamisao stvarnosti kao tvorevine uma suprotstavljena zdravom razumu.
Dojam da svijet opažamo izravno većinom je vrlo uvjerljiv. Katkad, međutim, nailazimo na pojave koje otkrivaju pukotine u našem poimanju stvarnosti. Jednostavan primjer je sljedeća ilustracija. Crtež kocke svi smo vidjeli mnogo puta, ali, je li to kocka promatrana odozgo ili odozdo?....
Najzanimljivija značajka ove ilustracije nije činjenica da je možete vidjeti na dva različita načina, već činjenica da, kako god je promatrali, uvijek vidite trodimenzionalnu kocku. Vi zapravo vidite dvanaest crta na dvodimenzionalnom komadu papira, ali ipak opažate predmet koji posjeduje i dimenziju dubine. Ta se dubina može doimati vrlo stvarnom iako je zapravo tumačenje koje je dodao vaš mozak.
Stoga postoje dvije stvarnosti: fizička stvarnost – ono što je doista „izvan nas“ i pobuđuje naša osjetila – i osobna stvarnost koju sami doživljavamo, rekonstrukcija svijeta koja se pojavljuje u našim umovima. I obje su vrlo stvarne.
Otkrivanje prirode temeljne stvarnosti bio je cilj mnogih znanstvenih nastojanja. Znanstvenici su tijekom godina rasvijetlili mnoge zakone i načela koja njome upravljaju. No, začudo, što su dublje ponirali u njezinu istinsku prirodu, to su jasnije uviđali da fizička stvarnost nije ni približno nalik onome što smo zamišljali.

„Tvar se ne sastoji od tvari.“
(Hans-Peter Durr)

Peter Russell:
S razvojem kvantne teorije fizičari su otkrili da čak ni subatomske čestice nisu čvrste. Štoviše, nisu nimalo nalik tvari kakvu poznajemo. Nije ih moguće odrediti i točno izmjeriti. U većini slučajeva doimaju se više nalik valovima nego česticama. Subatomske čestice su nalik pahuljastim oblacima potencijalnog postojanja, bez određenog smještaja u prostoru. Što god tvar jest, obuhvaća malo ili gotovo nimalo supstancije.
Predodžba svijeta koja se pojavljuje u umu prilično se razlikuje od stvarnog fizičkog svijeta i to na dva komplementarna načina.
S jedne strane, naša je predodžba stvarnosti više od fizičke stvarnosti utoliko što obuhvaća mnoge značajke koje nisu prisutne u fizičkoj stvarnosti. (primjer: boje u fizičkoj stvarnosti ne postoje nego samo različite frekvencije svjetlosti, ali boje postoje kao subjektivno iskustvo u našem umu ili u fizičkoj stvarnosti ne postoji zvuk , već samo prodiranje valova kroz zrak. Hoće li drvo koje se ruši proizvesti zvuk čak iako nitko nije nazočan da bi ga čuo?)
S druge strane, naša je predodžba stvarnosti manja od fizičke stvarnosti utoliko što vanjski svijet posjeduje brojne značajke koje mi ne opažamo. (primjer: naše oči osjetljive su samo na svjetlost dok ostala zračenja ne zapažaju, isto vrijedi i za ostala osjetila; ono što čujemo, omirišemo i okusimo tek je ograničeni dio, uzorak fizičke stvarnosti).

„Znamo da ne postoji samo jedan prostor i jedno vrijeme,
već onoliko prostora i vremena koliko je subjekata.“
(Jakob von Uexkull)

„Ni jedno biće ne opaža sve što jest i sve što se događa.“
(Judith i Herbert Kohl)

Znanstvenici su u vrlo neobičnom položaju
jer su svaki dan suočeni s neosporivom činjenicom
postojanja vlastite svijesti,
ali je ne mogu nikako objasniti.“
(Christian de Quencey)

Peter Rusell:
Svijest se ne sastoji od tvari. A tvar, kako pretpostavljamo, ne posjeduje svijest.
Iako nismo sposobni objasniti svijest, činjenica da smo svjesni jedino je u što smo sigurni.
Rene Descartes tragao je za apsolutnom istinom. Zbog toga je osmislio svoju metodu sumnje. Tvrdio je da sve ono u što je moguće posumnjati ne može biti apsolutna istina.
Descartes je ustanovio da se može posumnjati u svaku teoriju ili filozofiju. Mogao je posumnjati u bilo čije riječi. Mogao je posumnjati u ono što su mu njegove oči otkrivale o svijetu. Mogao je posumnjati u vlastite misli i osjećaje. Mogao je posumnjati čak i u to da posjeduje tijelo. Ali, jedino u što nije mogao posumnjati bila je sama sumnja. Tako je došao do jedne izvjesnosti: razmišljao je. Ako je razmišljao, morao je biti doživljajno biće.... To je izrazio riječima: „Mislim, dakle postojim.“
Kao prvo, svijest nije moguće promatrati onako kako se promatraju fizički predmeti: nije ju moguće izvagati, izmjeriti ili odrediti na neki drugi način. Kao drugo, znanstvenici su nastojali otkriti univerzalne objektivne istine neovisne o stajalištu ili raspoloženju promatrača. Zbog toga su namjerno izbjegavali subjektivna razmatranja. I treće, smatrali su da nema potrebe; ustrojstvo univerzuma moguće je objasniti i bez istraživanja tako teškog pitanja kao što je svijest. No, razvoj na nekoliko područja dokazao je da pitanje svijesti nije moguće tako lako zanemariti. Primjerice, kvantna fizika tvrdi da, na razini atoma, čin promatranja utječe na stvarnost promatranog. Na području medicine stanje čovjekova uma može znatno utjecati na sposobnost tijela da iscjeli samo sebe.
Zbog tih i drugih napredaka, sve veći broj znanstvenika i filozofa nastoji objasniti postojanje svijesti.
Pa ipak, koja god se zamisao izdvoji, jedno teško pitanje ostaje neodgovoreno: kako je moguće da je nešto tako nematerijalno kao svijest proizašlo iz nečega tako nesvjesnog kao što je materija?
Budući da takvi pristupi nisu donijeli značajnije pomake, mogli bismo zaključiti da su svi na pogrešnom putu. Svi se oni temelje na pretpostavci da svijest proizlazi iz materijalnog svijeta prostora, vremena i tvari ili da je o njemu ovisna.
Umjesto da svijest pokušavamo objasniti u kontekstu materijalnog svijeta, vjerujem da bismo trebali razviti nov svjetonazor u kojemu će svijest biti temeljna značajka stvarnosti.
Svojstvo svjesnosti nije ograničeno na ljudska bića. Pas (ili bilo koje drugo živo biće) možda nije svjestan svega onoga čega je svjestan čovjek. Pas ne razmišlja i ne zaključuje kao čovjek i vjerojatno ne posjeduje isti stupanj samosvijesti, ali to ne znači da ne posjeduje unutarnji iskustveni svijet.
Gdje povući granicu?
Nemoguće je povući granicu između svjesnih i nesvjesnih entiteta; koliko god neznatan, trag iskustva opažen je u virusima, molekulama, atomima i čak u elementarnim česticama.
Svijest nam je svima zajednička, ali se znatno razlikuje ono što se događa u našoj svijesti, oblici koje svijest poprima. To je naša osobna stvarnost, stvarnost koju svatko od nas spoznaje i doživljava. Osobnu stvarnost neizostavno poistovjećujemo s fizičkom stvarnošću vjerujući da smo u izravnom dodiru s „vanjskim svijetom“. No, boje i zvukovi koje doživljavamo zapravo nisu u „vanjskom svijetu“: sve su to predodžbe u umu, slike stvarnosti koje smo sami stvorili. Ta činjenica dovodi do radikalne promjene stajališta o odnosu svijesti i stvarnosti.
Zamisao da materijalan svijet ne doživljavamo izravno, zaokupila je mnoge filozofe.
Immanuel Kant iznio je zamisao da je um aktivan sudionik u tom procesu te da neprestano oblikuje naše doživljavanje svijeta. Smatrao je da svatko oblikuje svoju stvarnost.
Kant nije tvrdio da je ta stvarnost jedina stvarnost. Kant je tvrdio da temeljna stvarnost postoji, ali je nikada izravno ne spoznajemo. Spoznati možemo samo njezin odraz u svojem umu. Danas znamo mnogo više o tome kako mozak stvara svoju predodžbu stvarnosti.
Sve što opažam – sve što vidim, čujem, okusim, dodirnem i pomirišem – rekonstruirano je iz podataka primljenih putem osjetila. Uvjeren sam da opažam svijet oko sebe, ali sam izravno svjestan samo boja, oblika, zvukova i mirisa koji se pojavljuju u umu.

http://antunkauzljar.blog.hr/