33.UZVIŠENI NESPORAZUM

 

        Mnoge su ženske oči zaljubljeno pale po Divnomu.

        “Mi imamo svoje ženstvo, i to je ono najdragocjenije što nekomu dajemo. Ne tražimo uzvrat, ne očekujemo čak ni primitak, želimo samo voljeti”, govorile su oči.

        Mnogi su zbog toga zavidili Strancu.

 

        Mrmljalo se da On širom svijeta ima hareme, i da islužene odaliske prodaje u bijelo roblje. Potom se pouzdano znalo da se tim novcem kupuju tvornice oružja. I neizbježivo, da se istim novcem izaziva rat između nekih tamo zemalja, kupaca oružja. Opet, da bi se istim novcem u stostrukomu povratu podizali novi haremi s novim odaliskama.

        S jedne je strane tekla najcrnja priča, a s druge najsjajniji sjaj.

        Stranac je prolazio između jedne i druge, kao između dvije strane ulice; svaka ga se ticala, nijedna ga doticala. Zapravo, On je slušao Svoju pjesmu, u kojoj je glavni napjev u liku repatice žario tamnim nebom, to vidljivije, što je nebo bilo tamnije. Slušajući, uživao je, pjevušio, plesao.

Tvrdilo se da je raskalašen.

        A Stranac je s jednakim užitkom plesao i s tamninom neba, s tom golemom, razjarenom, razvijorenom zastavom.

Govorkalo se da je u savezu s mrakom.

Na crnoj svili neba svakoga su se časa vezli žar-prizori - raskriljene repatice, koje su, paleći se i gaseći, zahvaljivale podršci tame, poleđini po kojoj su žarile.

 

        Stranac je uvijek znao što i zašto.

        Jer On je bio jedini Tko, i beskrajno je volio Što.

Zato.

 

 

Tako.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8.  (još neobjavljeno)