Dali je grijeh potreban? Naravno da je potreban.

Iz svakog događaja bilo onog milog ili nemilog naša duša je ispunjenija iskustvom potrebnim za tako nam željenu transformaciju o kojoj mnogi zbore. Neki će reči da je Bog okrutan i osvetoljubiv...nije Bog osvetoljubiv nego su gramzivi propovjednici straha i odricanja, ali i oni su potrebni barem do onog trenutka kada spoznamo. Ali da se vratim na temu iskustva naše duše... Zaista bi mnogi konstatirali da nas je Bog napustio, ali to nije tako. Gdje se Bog nalazio kada majci sina ubiše? Svuda naravno, Bog im je oboma podjelio jedno novo iskustvo. Rekli bi mnogi da duša boli nakon gubitka...netočno...duša ima jednu sličnu karakteristiku kao jedan naš organ, a to je da ne osjeća bol (mozak naravno :) ).Tako je, duša ne osjeća, ona samo skuplja iskustva te tako stremi ka savršenosti. Što ono boli...nekako ocrnjavani Ego. Ego je ushitan, zbog ega se ratovi vode, ego nas boli kada izgubimo nekoga. Vidite bez ega bi naša duša bila hendikepirana, kolektivna usudio bih se reći.Upravo kroz patnju ega duša se usavršava, što je i jedan život prepun patnje naspram bezvremenosti univerzuma. Kroz pogreške skupljamo iskustvo kao i kroz prekrasna iskustva. U spoznaji naše ljudskosti težimo Bogu. Eto.... htjedoh to reći... pozz :)