"Evo,kakvo je stanje čovjeka:doneseno bje anđelovo krilo i svezano za magarčev rep , kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina anđela čijim je sjajem obasjan.."(RUMI) ----------------------- Jučer sam bila leptir..I tako je bilo dobro osjećati se šareno, slobodno, pahuljasto, svileno i nježno..Nedodirljivo..pomalo visoko...Slika za album sjećanja..za natječaj umjetničke fotografije.. Danas me učitelj smjestio u tovara..I samo provjerio, da li me imalo žulja pomisao da nisam anđeo, čak danas ni leptir..Obični najobičniji magarac..Nasmiješila sam se Učitelju, i rekla da sjedne na moja leđa ako želi..Tu sam..A on je u tišini pričao: "Tvoj veliki Ja, ne može ti danas ništa..ni sutra..njemu se ne sviđa tvoj smješak poniznosti..Ali..ne spominjimo poniznost..Čim je izgovorimo..dobija oblik kočoperi se, kao paun,i to više nije poniznost..Samo budimo, ne govoreći ništa,ono što naš Ja ne želi da budemo." I vidjeh da magarac ima dobru i predivnu stranu: Upornost..nositi..nositi..teret na leđima tamo gdje skoro ni čovjek ne može doći svojim snagama..Magarac ne zna puno, i često ga proglase glupim magarcem, ali nosi znak križa na leđima..čisto kao sjećanje, kog je nosio jednom na svojim krznenim dragim leđima.. Ma..ima tovar za rep zakačeno krilo anđela..To mu dođe kao rezervna varijanta kad se umori od nošenja i hodanja..Neki drugi anđeo dodat će mu još jedno krilo, jer s jednim ne može magarac, ma koliko pokušavao, poletjeti...Pomalo smiješna slika: Leteći tovar..Nije to Pegaz u visini, nije ni orao veličanstvenih krila..To sivi tovar sretan njače,pobijedivši sve zakone gravitacije.. Danas koračam strpljivo, i nosim one koji se umore.. Tko se još osjeća tako..neka mi se pridruži..U društvu je lakše koračati...