Danas mu je potrebna sva moguća koncentracija, a on nikako  ne uspijeva smiriti osjećaje: umjesto da misli na predstojeći posao, misli na nju. Zlatko zna kako to nije dobro, ali ne može si pomoći. Čeka Marenka, sa kojim mora otići utjerati dug od nekog jadnika, koji to nastoji izbjeći. Dok stoji za šankom u "Feniksu", svom omiljenom lokalu i pijucka pivo, neprestano misli na Doris, na prošlu noć, na onu ružnu prepirku, koja se u svom žaru pretvorila u pravu svađu, prvu između Doris i njega i po svemu sudeći, kako sada stoje stvari i posljednju. Još uvijek ne može vjerovati kako se to zbilja dogodilo, više mu liči na košmar, ludi san, nego na stvarnost. Ali se dogodilo: potvrđuje mu to napetost koju osjeća u svakom djeliću svog do savršenstva istreniranog tijela.

 

   - Ako te lijepo zamolim? - upitala je Doris, ležeći pored njega, u dnevnoj sobi stana njenih roditelja, na kauču, dok je zanemaren televizor  sjajio i pružao im jedino osvjetljenje: pogasili su svjetla i vodili tiho ljubav na kauču, dok su njeni roditelji mirno spavali; bilo je oko dva iza ponoći, gluho doba, njihovo vrijeme. Vrijeme uživanja.

   - Znaš da bih ti rado udovoljio - odgovorio je on. - Ali ne mogu obećati. Treba mi lova, razumiješ?

   - Svima treba lova - uporno je nastavljala Doris. - Ali ne dolaze svi do nje na takav način. Odvratno mi je to!

   - Ali ti nije odvratno počastiti se dobrom večerom od te love - bocne je on i odmah požali.

   - To je bio niski udarac - uvrijeđeno je rekla Doris i ustala: pokupila je gaćice nemarno odbačene na pod, jedini dio odjeće koji se usudila skinuti, brzo ih navukla, poravnala kratku suknju i ostala stajati. - Znaš da sam oduvijek protiv ovog posla kojim se baviš. Ako je to uopće posao.

   - Znam, nisam to trebao reći - odgovorio je on, ustajući i navlačeći traperice i sluteći: doba nježnosti je prošlo. - Oprosti mi, molim te.

   - Samo ako mi obećaš da prekidaš sa tim ...

   - Ma daj, Doris, znaš da nešto moram raditi - razdražljivo ju je prekinuo. - Dobro mi je, lijepo zarađujem i imam mnogo slobodnog vremena. Pogledaj oko sebe! Šljakeri crnče, ubijaju se za crkavicu koju ja zgrabim u jednoj noći ...

   - To je upravo to! - Doris mu je upala u riječ: na njoj je bio red prekinuti ga. - Dobro si rekao: zgrabiš! To činiš: zgrabiš! Ne zarađuješ, nego grabiš!

   - Ma daj, pretjeruješ - umirivao ju je on, ali je već znao kako sve to nema smisla: lavina je krenula i više je ništa ne može zaustaviti.

   - Ne pretjerujem - odlučno mu je rekla. - A da ozbiljno mislim, neka te ovo uvjeri: izlazi van i više mi se ne pojavljuj ovdje, sve dok se baviš tim odurnim poslom! Kad odlučiš … ne, ako odlučiš promijeniti način života, dođi, ali nikako prije.

 

   I evo ga sad, stoji uz šank "Feniksa" pije pivo koje mu ne prija i misli na Doris, na njene lijepo izvijene usne, koje toliko voli ljubiti, na one crne i plamteće oči, koje su ga bijesno gledale. Prošlo je tek nekoliko sati, a već mu nedostaje. Je li to moguće? Je li toliko zacopan? Pa nije mu prva! Sa svojih dvadeset i četiri godine, svojom impozantnom visinom, atletskim tijelom i džepovima uvijek punih love, neprekidno je bio okružen djevojkama, mladim i poželjnim, koje nisu imale moralnih dvojbi oko načina stjecanja para i uživao je u njihovom društvu, sve dok nije sreo Doris. Tada se odjednom sve promijenilo.

Pijuckajući pivo koje se već ugrijalo, Zlatko se prisjeti svih onih lijepih i nježnih trenutaka provedenih sa Doris i odjednom shvati, ugleda blještavu i jednostavnu istinu: dopala mu se njena beskrajna nježnost prema njemu, čvrstom momku, koji živi od svojih šaka, razbijajući ljudima glave, lomeći kosti, a prilično su često i njega samog nemilosrdno udarali, poneki put i njemu lomili kosti. Živi u grubom svijetu, okružen je grubošću, a Doris, njegova mu Doris pokazala neki drugi, njemu do tada nepoznati svijet, svijet prepun nježnosti, razumijevanja i mira i zbog toga je svaki svoj slobodni trenutak hrlio u njen zagrljaj. Volio je biti u njenom svijetu nježnosti.

   Shvativši što mu se dogodilo, Zlatko gadljivo skupi usnice i promrsi jedva čujno sebi u bradu:

   - Mekušac! Postao sam jebeni mekušac! Još ću se i rasplakati nad pivom.

   - Što si rekao? - upita ga Sonja, mlada šankerica, sa kojom se često prijateljski šalio.

   - Baš ništa - odgovori brzo i bilo mu neugodno. - Neke mi se zajebane misli motaju glavom.

   - Da se, možda, te misli ne zovu Doris? - bocne ga šankerica.

   Zlatko se nasmije i ne potrudi se odgovoriti: osjeti kako je tako najbolje postupiti. Ne obraćaj pažnju. Budi miran. Sakrij svoje misli. One su samo tvoje. Mirno se zagleda u šankericu i ona nakon kraće borbe očima, ponikne pogledom. Zlatko se nadmoćno nasmiješi, neprimjetno, više u sebi nego licem. Bila mu draga ta mala i nevažna pobjeda: još nije sasvim popustio cmoljavim nagonima. Još je uvijek opasan tip.

 

   Čekaju u mraku i budno motre: ne razgovaraju, ne puše, nepokretni su. Stopili se sa noćnim sjenkama. Zlatko pogledava krišom Marenka i po tko zna koji put zaključuje, kako mu se ovaj tip ne sviđa. Jeziv je, poput zmije. Marenko je okorjeli kriminalac, Zlatko to zna, ima oko trideset i pet godina i na neki mu je način mentor u ovom poslu: pod njegovim ga vodstvom Zlatko obavlja. Dodijeljen mu je onog dana prije godinu dana, kad ga vrbovao Gazda i ponudio mu prvi posao.

Marenko uživa u svom poslu, Zlatku je to savršeno jasno, a to nije dobro. Uživa lomiti jadnicima prste i ruke i noge. Istina, i Zlatko to čini, ali samo zbog toga što je to neophodno: mora dužnika natjerati na suradnju. To mu je posao, obavlja ga dobro, bez uplitanja emocija. Emocije su teret, ništa više. Suvišne su. A ovi tipovi koje mlati, kojima lomi kosti … sami su krivi što ih je ovo zadesilo. Zašto posuđuju od lihvara? Svi znaju kako su lihvari bešćutni i nepopustljivi. Znaju što im se može dogoditi, dobrovoljno pristaju na rizik, pa zašto bi se onda Zlatko nervirao? Ako su dovoljno ludi i pohlepni, nije njegova briga, zar ne?

   Stojeći u mraku, nepomičan, Zlatko se sjeti jedne epizode od prije dva ili tri mjeseca, kad je Marenko brutalnim udarcem bokserom izbio zube jednom kockaru, kojem je nedostajalo vrlo mala svota da poravna dug. Dužnik je položio hrpu novčanica na stol i ispričavao se uplašeno, objašnjavajući i mucajući, kad ga je Marenkov bokser iznenada pogodio točno između očiju i krv šiknula, prskajući na sve strane. Zlatko se zaprepastio. Čovjek je donio novac, preko devedeset posto duga i nije bilo potrebe za tolikom brutalnošću, ali je slegao ramenima i ništa nije rekao. Kao i toliko puta prije toga.

   Osjećajući žarku želju za cigaretom, Zlatko pomisli na Doris i njen prezir prema poslu kojim se on bavi, pa ponovo krišom baci pogled prema Marenku, koji smrknuta lica stoji tiho pored njega u noći. Doris. Marenko. Dva svijeta. Toliko različita, da je teško shvatiti. Doris. Marenko. Kojem svijetu on, Zlatko, pripada? Zaprepasti ga spoznaja kako nije siguran u to. Još prije mjesec dana bez oklijevanja bi odgovorio, ni malo ne dvoumeći se, a sada ... što sada? Ako ne pripada Marenkovom svijetu, što onda radi ovdje u noći i u društvu sa Marenkom?

   Zlatko se nelagodno promeškolji, a ruka mu sama od sebe krene prema džepu u kojem drži cigarete.

   - Evo ga - tiho progovori Marenko pored njega. - Kučkin je sin konačno stigao. Već sam mislio kako ću morati čitavu jebenu noć mrznuti jaja.

   Zlatko se ne osvrne na Marenkov prostački rječnik, navikao je na njega. Ponešto je i poprimio, svjestan je toga. Grubi ljudi, grub rječnik, grub posao. Pogledom prati prosijedog pedesetogodišnjaka, sitnog rasta, niti metar i šezdeset, krhkih kostiju i zamisli tog jadnika nakon što ga Marenko obradi.

   - Idemo! - reče Marenko i zakorači na ulicu.

   Istog trena kad je Marenko zakoračio, izašao iz sjene na osvijetljenu i pustu ulicu, postao uočljiv, čovjek kojeg su čekali ga ugleda i skameni se od straha. Zastane kao zamrznut u vremenu i prostoru. Marenko, onako visok, krupan, iznenađujuće brz, u čas se stvori pored čovječuljka, pa snažnim zamahom desne šake, pogodi čovječuljka ravno u nos. Začuje se ružan zvuk, tup i prigušen, a opet dovoljno jasno odjeknuvši u noći: jauk se otme iz usta uplašenog čovjeka, a Marenko ponovo zamahne i još jednom pogodi čovječuljka koji se već nemoćno rušio na pločnik. Marenko ga pusti da padne, uživajući u prizoru, Zlatko to lijepo primjećuje, pa zamahne nogom i pogodi ga cipelom u kuk, promašivši mu rebra. Bolan jauk zapara noć, ali se Marenko ni ne osvrne na to. Vučji mu cerek lebdi na licu, uživa i ne krije uživanje. Ponovo zamahne nogom, ali ga u namjeri spriječi Zlatko: lagano ga odgurne i udarac promaši za milimetar, a Marenko, od silnog zamaha, umalo da ne padne. Bijesno, dok posrće u potrazi za izgubljenom ravnotežom, gleda u Zlatka.

   - Koji ti je ...?

   - Nije potrebno dalje ga mlatiti - mirno reče Zlatko. - Srušio si ga: sad ćemo razgovarati.

   - Ma što je tebi? - čudeći se upita Marenko. - Je li ti ona drolja sasvim popila mozak?

   Mirno, bez imalo uzbuđenja, jer već se u mislima pripremio na ovaj trenutak, unoseći u udarac čitav svoj bijes, ljutnju na Marenka, na "posao" koji je primoran obavljati, jer drugog posla ne može dobiti, na onaj pogled prezira, koji mu uputila Doris, dok je govorila o njegovom "poslu", na osjećaju koji ga preplavio, jer postao je odjednom svjestan kako žali ovog jadnika koji se grči na asfaltu, Zlatko pogodi čvrsto stisnutom šakom u Adamovu jabučicu svog dosadašnjeg suradnika. Marenko padne, pokošen silnim udarcem, a Zlatko odahne: u dužoj tuči sa Marenkom, vjerojatno bi izvukao deblji kraj.

   Zatim se sagne, podigne uplašenog i krvavog dužnika sa hladnog pločnika i potapša ga po ramenu, nastojeći mu uliti malo snage.

   - Briši - reče mu prijateljski. - Vrati dug, prijatelju, kako znaš i umiješ, i više se nikad ne zadužuj. Briši!

   Čovjek odahne, potrči, a Zlatko sa osmjehom gleda u njegova leđa, koja sve brže odmiču i uskoro nestaju u jednoj od zgrada. Zapali dugo priželjkivanu cigaretu, mirno se okrene i odlučnim koracima uputi prema stanu u kojem ga čeka njegova Doris, a da to ona još ni ne zna.

   Odlučio se za nježnost: Doris je njegov izbor.

  

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.