Jučer sam kopala po nekim papirima, tražeći nešto što sam davno napisala, i u tom svom traženju naletjela sam na snop starih, požutjelih pisama u već prilično jadnom stanju, u još jadnijim kuvertama, koje su već ozbiljno nagrizene zubom vremena.. U hipu sam zaboravila na ono što sam tražila i počela sam pažljivo vaditi vremenom načete stranice.
Čitajući ta stara pisma, najčešće napisana na listovima iz školskih bilježnica, neopazno su me obgrlila sjećanja…na vrijeme kada smo pisali pisma na papiru i starom olovkom koju je trebalo našiljiti prije upotrebe…na vrijeme kada smo zbog želje da se razlikujemo i udahnemo osobni pečat, radili sami ovojnice od šarenog časopisnog papira…na vrijeme kada smo još odlazili na poštu i kupovali markice, a potom slijedećih nekoliko dana živjeli u slatkoj neizvjesnosti i iščekivanju odgovora. Sada bi moja kćer, koja je još prije dvije godine adresirala pismo na krivoj strani i opravdavala se time, kako još nikada u životu nije pisala pisma, rekla: »Ah, mama, ti si tako staromodna!« Možda i jesam, ali još uvijek se rado i s nostalgijom prisjetim onih vremena, kada su osobna računala bila još naučna fantastika za većinu stanovnika ovog planeta, kada smo se znali igrati i veseliti, dovoljni tek sami sebi.
Danas nas djeca pitaju: »Što da se igramo?«, okružena računalima, mp3 playerima, svom čudom tehnike, za neke od kojih nemam pojma kako uopće djeluju… Danas se djeca ne znaju igrati… Npr. prije nekoliko dana su mi u posjetu došli dragi prijatelji sa djecom. Odrasli smo razgovarali o svemu i svačemu i nekako smo u razgovoru spomenuli gramofon i gramofonsku ploču, kada je njihova desetogodišnjakina sva u čudu, pitala: »A, što su to gramofoni?« Pogledali smo se i nasmijali njenom pitanju, ali ona nije odustajala.
»Pa, to ti je nešto slično kao što je npr. kazeta.« pokušao je odgovoriti njen otac, no mala se namrštila i ponovo ga pitala: »A, što su to kazete?« Srećom, tada joj je pažnju privuklo nešto na televiziji, pa je poplava »neugodnih« pitanja usahnula. I pomislih tada, kako će već sutra neko dijete pitati roditelje:«Recite mi, što je to flopy?« Kroz nekih desetak godina bi se moglo desiti, da ih njihova djeca pitaju: »Što su to osobna računala?«
I misli mi odlutaju na gomilu video kazeta na kojima vrijedno čuvamo dragocjene obiteljske uspomene, na deset kutija prepunih CD-a i DVD-a i posljedično me i posve impulzivno ta misao odvede do police sa albumima. Otvorim korice i gledam slike sa kojih mi se smiješe draga i poznata lica i osjećam toplinu koja me obuzima. Unatoč svoj raspoložljivoj tehnici koja nam je nadohvat ruke, unatoč nesagledivim kilobajtima slika spremljenih na računalu, album na kojem se je već pomalo nabrala prašina, djeluje na mene poput melema. Držim ga u ruci, onako mekog i posve materijalnog; i drago mi je što se ustrajno odupire sveopćem napretku. Koliko sam puta ostala bez slika, jer mi je virus popapao softwear, a ja u vječitoj žurbi nisam napravila kopije. I osjećam neku čudnu nježnost pri pomisli, da će ovaj album držati u rukama i gledati moji unuci. I dobro je što je tako, jer bi se možda i oni jednoga dana mogli zapitati u svom ogromnom, dječjem čuđenju, što su to, zaboga, Windowsi? A ovaj će ih album sigurno nadživjeti. :)