Baš gledam neki dan gužvu kod svojih susjeda. Ženski dio čisti ulicu metlom. Mislim da ne vidim dobro, pa protrljam oči i pogledam ponovno. Susjeda stvarno drži metlu i čisti ulicu sto metara naviše i naniže od njihove ograde. Mislim si, što joj bi da čisti ulicu, a opet, vjerovatno ima neki svoj razlog za to, osim ako je prolupala. A izgleda mi savršeno u redu. Iza nje prolazi susjed s kosilicom i kosi travu uz ogradu. Pa ne samo svoju. Čovjek pošišao travu u pola ulice i kad je već tako krenuo, našalim se i kažem da može nastaviti i u mom vrtu...
I tako, riječ po riječ, krenula priča i saznah da susjedi žene sina pa uređuju okoliš za svatove. Kojih će biti puno. Nekih 400-tinjak po slobodnoj procjeni. Majko moja, pomislih, pa to je ljudi za jedno veće naselje ili prigradsku općinu. Pokušam si tako predočiti 400-tinjak glava oko sebe i osjećam kako me već lovi panika. Ja dobijem migrenu već pri decibelima koje proizvede skromna šačica od desetak glasova, tako da preostalih 390 plus orkestar, ne mogu zamisliti ni u svojim najtolerantnijim snovima! Vrlo lako si mogu zamisliti vratara na ulazu koji bi prodavao ulaznice i pošto će biti prisutna i živa glazba, a i publike je više nego dovoljno - događaj bi mogao proći kao manji koncert, a izbjeglo bi se i novčano darivanje, pošto bi već svi kupili ulaznice...
Najveća svadba na kojoj sam bila nazočna bila je svadba sa 200-tinjak uzvanika, i da mladenka nije imala bijelu haljinu, ne bih je ni vidjela. Nisu ni te bijele vjenčanice bez vraga! Ako ništa drugo, u toj gužvi i među tolikim ljudima, barem znaš kome čestitati. Za mladoženju nisam bila tako sigurna, naime, osim njega je u dvorani bilo još barem 70-ak gostiju i konobara slično odjevenih. Pa sam pogledom tražila onog najbližeg nevjesti, ali sam srećom shvatila na vrijeme, da je to bio šef sale koji je u tom trenu pitao mladenku kada da posluže tortu.
Što li bi tek bilo da sam se kojim slučajem zatekla na ovoj fešti sa 400 uzvanika?!? Vjerovatno je uputno ne odvajati se od onih s kojima ste došli, jer su šanse da ih ponovo sretnete jednake nedjeljnom dobitku na lotu. Znači, sve što se radi, radi se kolektivno, pa makar to značilo i grupni odlazak na WC. A kad smo već kod WC-a, vidim da bi i to mogao biti problem! Ako ih je samo 35 % poput mene, onda će se ispred tih posebnih prostora stvoriti red u kojeg ćeš stati u 6 uvečer, da bi ušao unutra u tri ujutro!
Iako nije prostojno, najbolje je u džepu imati uključen mobitel, jer nikada nisi sasvim siguran u kojem će ti trenutku trebati... pogotovo ako vraćajući se sa WC-a ne možeš naći stol za kojim si sjedio.
Nadam se da ne serviraju juhu, jer na 400 uzvanika bi moralo servirati hranu barem 20 konobara, kako juha dok stigne do zadnjeg stola, ne bi bila potpuno hladna.
Sve u svemu, na neki se način divim ljudima koji imaju volje, energije i vremea sve to organizirati, da o lovi i ne govorim.
Ja ipak radije ostajem pri malim stvarima, pa tako i manjim svadbama.
Kažu da se o ukusima ne raspravlja, pa neka bude tako. Svakome onako kako voli. A mladencima neka je sretno i neka im život bude nalik najljepšoj bajci.