Propadanje društva

Tek sam nedavno došla SAD, ali već se počinjem navikavati na čekanje u beskrajno dugim redovima za ukrcavanje u avion. Sredovječna sam bijela žena među ljudima svih boja kože, poslana u red za detaljan pregled zbog svoje «strane» osobne iskaznice. Nekoć sam bila Amerikanka, ali odavno sam kao svoju domovinu prihvatila Australiju, «Sretnu zemlju», i ona je prihvatila mene.

Čekamo, svi u čarapama ili bosonogi, napaćenog i zbunjenog izraza, okruženi neljubaznim, u crno odjevenim muškarcima koji izgledaju poput paravojske, i službenicima s gumenim rukavicama. Naprijed u redu pretražuju jednu latinoameričku djevojčicu od jedva tri godine, njen plišani medo pao je na pod. Grube ruke ga podižu i gnječe, tražeći zabranjene predmete. Ništa ne nalaze. Dijete plače. Red je očajno spor. Stopala mi se lede na linoleumu. Moj izraz lica zacijelo odaje gnušanje koje osjećam. Ljudi razgovaraju šapatom. Okreću se oko sebe i traže kamere, pažljivo skrivajući usta od njihovih ispitivačkih leća. Jedan crni gospodin pomaže mi razumjeti. «Jedanaesti rujna», jedva čujno šapće. Drugi mu se pridružuju.

Svaki put dok stojim u redu s ljudima, oprezno se počinju širiti razne priče. Počinje spontani sat sociologije. Nečiji prijatelj s arapskim imenom uhićen je i nestao je na nekoliko tjedana, ali nikada nije optužen. Netko drugi poznaje učiteljicu koja je na satu govorila o ustavu i doživjela cenzuru. Studenta koji je u učionici iznio svoja politička mišljenja posjetio je FBI. Čovjek je zadržan u pritvoru jer je na aerodromu čitao krimić na čijoj je naslovnoj strani naslikan pištolj. Dok je nečija sestra bila u zatvoru zbog manjeg prekršaja, vlasti su njeno dijete strpale u dom za nezbrinutu djecu. «To ne može biti istina» – kažem iz svoje perspektive sredovječne bijele Australke. Svi oko mene se smiju. «Ako nemaš novca ideš u zatvor, čovječe. Takav je zakon» – objašnjava mi smeđi muškarac s dreadlocksima. Kasnije sam otkrila da je od 80.000 žena koje su trenutno u američkim zatvorima, oko 70% počinilo nenasilne prekršaje, a 75% njih ima djecu. Cijele skupine zatvora širom svijeta u rukama su privatnih korporacija. Biznis je u procvatu. Cijene dionica rastu do neba – odlična investicija za bogate. Multinacionalne zatvorske korporacije izgradile su i vode zatvorske centre u Australiji, u kojima mi, u nekoć Sretnoj zemlji, držimo zatočenima izbjeglice iz trećeg svijeta. U zatvorima SAD-a nalazi se više od dva milijuna ljudi, što je najveća zatvorska populacija u svijetu – veća od one u Rusiji.¹ Od njih je 70% nepismeno, 50% su Afroamerikanci, a 80% su narkomani i alkoholičari, pomiješani s beskućnicima, mentalno bolesnima i nenasilnim prekršiteljima. Zatvorske korporacije ne pružaju nikakvo liječenje bolesnima, ni bilo kakvu pomoć beskućnicima. Naprotiv, bolesni i siromašni pomiješani su sa sociopatima svih vrsta.

Objavljen je poziv na ukrcaj u moj avion. Osjećam olakšanje što se red skratio. Ja sam na redu. Dvije uniformirane osobe s gumenim rukavicama mašu mi da priđem stolu. Primjećujem da su gumene rukavice vrlo popularne ovih dana. Pokazuju mi da raširim noge i ispružim ruke. Krupan muškarac istresa sadržaj moje torbe na obližnji stol. Moj novčanik se otvara i kovanice se rasipaju. Jedan novčić se dokotrljao pred moja bosa stopala. Na njemu vidim riječ «Sloboda». Refleksno pružam ruku kako bih spriječila da se sadržaj moje torbe razleti po podu. Krupni muškarac munjevito podiže ruku, dajući mi znak da se zaustavim. Drugom rukom poseže za pojasom, koji je načičkan svakakvom opremom. Zauzimam stav «mirno». Prilika za demonstraciju sile prolazi.

Službenica počinje s pretraživanjem. Detaljno me ispipava, posvećujući posebnu pažnju međunožju kako bi se uvjerila da tamo ne krijem kakvo oružje za masovno uništenje. Nakon što je završila, vadi kuglicu vate, poput onih koje se koriste za skidanje šminke. Pažljivo briše vanjske rubove mog ruksaka i stavlja vatu u stroj pored sebe. Rečeno mi je ostanem stajati na mjestu. Nitko ne objašnjava što se događa. Pitam se što to traže? Pokušavam se prisjetiti što sam radila. Jesam li nedavno bila u botaničkom vrtu? Možda imam tragove umjetnog gnojiva na torbi? Možda je moju torbu uprljala neka druga? I što se događa s milijunima putnika koji se sada voze cestama umjesto da lete? Da li su na ceste postavili kontrolne točke i barikade? Da li kraj cesta pretresaju bake i curice?