Bila jednom neka poduzetnička obitelj. Bavili se raznim poslovima, mešetarenjima, što pošteno, što opet na rubu zakona. Posjedovali su prilično toga ali su uvijek „gledali preko tuđeg plota“, susjed je imao ljepšu kuću od njih, te onaj drugi ima bolji auto, i tako sve u krug. Imali su i sina, malog, plavog, pametnog dječaka, koji je čak bio i dosta povučen za svoju dob. Pravog djetinjstva nije imao. Obitelj je stalno bila u nekoj žurbi, kaosu, poslovima, nervozi. Od najranijeg djetinjstva je slušao kako onaj tamo neki ima brdo novaca, drugi vozi bijesna luda kola, koja si mi za sada ne možemo priuštiti, ali jednom ćemo sigurno moći. Onaj, opet, nema niti prave garderobe, oblači se na rasprodajama, a vrijedi samo roba s potpisom. I tako sve dalje i dalje u tom stilu. Već kao djetetu postalo mu je jasno da jedino u životu vrijedi novac, ono što i koliko imaš. Učili su ga prezirati članove obitelji koji „nemaju koliko mi imamo“, ta oni su bezvrijedni. Prijatelj ti može biti samo onaj tko puno ima, a ne neki tamo jadnik koji si ne može priuštiti pravu marku mobitela, tenisice koje koštaju koliko tri prosječne plaće, itd., itd.

Upijao je malac te spoznaje i postalo mu je normalno tako misliti. Siromašne prijatelje, iako su bili duševno dobri ljudi je izbjegavao, lijepio se samo za bogate i bogatije od sebe. Slušao je roditelje kako su raspravljali o poslovima, da u biznisu ne treba imati morala, ako ćeš se okoristiti treba upropastiti i najboljeg prijatelja. Životno geslo njegovog oca je bilo „ da treba imati laktove od željeza i savjest od gume“. Porastao dječak, postao mladić, završio studij, upustio se i on u poslove. Doista je krenulo jer u svakom poslu je bio nemilosrdan. Siromahe nije niti vidio, ta tko im je kriv što nisu poduzetni, što ne znaju zaraditi. Ako mu na ulici pristupi prosjak on ga izvrijeđa i grubim riječima otjera. Njegov otac, sada već star, upravo je uživao. Uvijek bi znao reći, ja sam bio krut i tvrd u poslu, ali moj sin me uvelike nadmašio, on je doista nemilosrdan, a to valja, nikada pravog poslovnog čovjeka koji ima u sebi imalo samilosti. Mladić se i oženio, naravno ljepoticom, kojoj je najvažnija stvar na svijetu bila torbica s potpisom, cipele po zadnjoj modi, bijesni auto pred kućom.

Jednom je u svojim poslovima došao  u vezu s najboljim prijateljem. Ovaj je upao u neke probleme, pa je od njega zatražio pomoć. On mu je pruži, ali uz lihvarske uvjete. Prijatelj mu se nije uspio izvući iz promašenog projekta i sva njegova imovina pređe u ruke našeg junaka, koji ju naravno bez imalo grižnje savjesti prepiše na sebe, a prijatelja doslovce izbaci na ulicu. Ovome nisu pomogle molbe za malo samilosti , razumijevanja. Ta, uvijek u poslu treba ići naprijed, ako je potrebno gaziti i preko leševa.

Jedne večeri je sjedio u svojom firmi i u mislima razvijao poslovne planove. Pružala mu se idealna prilika da upropasti svog rođaka i domogne se njegove imovine. Upravo je stvorio savršen plan. Tog časa u njegovu sobu uđe jedan pristali gospodin, iako već pomalo u godinama. Bio je ogrnut crnim plaštem s crvenom podstavom. Naš biznismen si nije mogao predočiti kako je ovaj uspio ući, možda je tajnica zaboravila zaključati vrata? Došljak se graciozno nakloni, ispriča se što ga ometa i reče- dozvolite da se predstavim, ja sam doktor filozofije s univerze u J. Pih, filozof, sanjar, pomisli naš biznismen. Ali gospodin sjedne preko puta njega i reče da je došao poslom. E, to je već zanimljivo. Znate, reče doktor, već vas dugo vremena promatram, vi ste pravi čovjek za mene, za moje poslove, takvog poduzetnika se rijetko nađe. Svi drugi ipak imaju nekih ograda u poslovima, ali vi ste čovjek od željeza, takav meni treba. Eto, ja vam nudim neograničen poslovni uspjeh, nikada vam niti jedan biznis neće propasti, uspjet ćete u svemu. Za uzvrat samo tražim da potpišemo ovaj ugovor, iz džepa izvadi komad papira. Ja vama garantiram basnoslovni poslovni uspjeh do kraja života, a vi meni ostavljate svoju dušu, ta vama ionako ne treba, jer je više i nemate. Biznismen odmah u duhu vidje hrpe novaca, začuje zveket zlatnih poluga. Doktor nastavi, vidite nakon pomnog proučavanja odabrao sam upravo vas. Istina, mislio sam jeftinije proći, pa sam ponudu postavio onom prosjaku što ga viđate gotovo svakodnevno pred vašom poslovnom zgradom. I vas je znao zamoliti za pomoć, ali ste ga s pravom otjerali. Smatrao sam da će taj pristati na ugovor uz neki beznačajni ustupak. I pokušao sam, ali zamislite, taj nije normalan. Neki dan se taj prosjak išao grijati u predvorje trgovačkog centra, ionako ništa nije mogao kupiti jer nije imao ni novčića u džepu. Ja mu namjestim da bude jubilarni posjetilac u centru, on kao nagradu dobije prekrasan zimski kaput. Vani je bilo hladno i on ga obuče, ide ulicom i zamislite gada, sretne jednu staricu, gotovo promrzlu, zamotanu u neki šal, i on skine kaput, daruje ga baki, i produži dalje ulicom samo u puloveru. I pomislite, još fićuka i pjeva – ja sam sretan , sretan da ne mogu reć¨. Tada shvatih da je to izgubljen slučaj, i zato evo me k vama, pravom i razumnom čovjeku. Promisli naš biznismen, učili su me da se pravi posao nikada ne propušta. Dajte ugovor- potpisujem odmah. I potpiše. Doktor filozofije se zadovoljno nasmije i reče- vašim poslovnim uspjesima neće biti granica, tek ću vas povremeno podsjetiti na stavke ugovora, a račun ćemo svesti jednog dana, ali, to je još daleka budućnost.

Poslovi krenuli. Nezamislivo se proširili. S kim god je došao u poslovni odnos, toga je upropastio. Neki ljudi počiniše samoubistva zbog bankrota, ali kao da je to bitno, u poslu ionako nema milosti. Jednog dana ostavi ga žena, našla je mlađeg, ljepšeg, odnosno onoga tko se nije bavio samo računima i poslovima nego je imao vremena i za nju i njene želje. Tko mari, ta svijet je ionako pun žena koje su zadivljene bogatim čovjekom. Onda su noći postale besane, teške, nemirne. U snima se javljali one koje je uništio. I za to ima lijeka, puno je sredstava za umirenje. Nakon šake tableta čovjek zapadne u tupo mrtvilo,a ujutro opet dalje. Prolazile i godine, pomalo ga napušta i zdravlje. Išao na nekoliko kozmetičkih operacija, u tijelu gotovo mladića živjela je duša starca. Obitelji i prijatelja više nije imao. Potpuno sam , iako neizmjerno bogat i uspješan, da li ? Više ga ništa nije veselilo, ni novac, ni žene, niti putovanja, osjećao se kao ispuhani balon. Noćne more su bile sve češće i strašnije. Prolazio je kroz špalir ljudinov koje je tokom poslovne karijere upropastio, samo su ga gledali užagrenim očima, upirali prstima u njega i odvratno se cerili. Budio bi se u ledenom znoju probuđen vlastitim kricima užasa. Više nigdje nije imao mira. Onda jedne večeri dođe doktor filozofije u njegov ured, začudo uopće se nije promijenio. Eto me, jednostavno reče, ja sam svoj dio pogodbe ispunio, sada je red da vi ispunite svoj dio. Ovih dana ćete mi predati dušu kako smo se davno nekada dogovorili. I nestade čovjeka u plaštu.

Već je svitala zora, prvo sivilo se borilo s tamom. Na istoku tek rujna crta sunčeve svjetlosti. Biznismen kao lud , u bunilu izjuri van, nije vidio ništa oko sebe, samo je ponavljao- zar je to kraj, zar je to kraj? Samo tama oko mene, zar tonem u mrak i ništavilo ?

 Onda se odjednom začuju zvona, plemeniti zvuk se širi kristalnim zrakom. Tada se sjeti, pa Uskrs je, na to je u svojim magnovenjima potpuno zaboravio. Zvona, pa ima nade, nije sve mrak, ima nade, još se može ponešto popraviti, uskršnja zvona zvone.Nema više sila tame, ima nade ! Ipak ima nade i za mene!Spasa za mene.I pade u zagrljaj lika sazdanog od Svjetlosti, istovremeno začuvši glas koji mu šapuće –Ja sam istina,put i život.