Krenusmo na put po prelijepoj Italiji.   Prva je na redu bila Umbrija, pokrajina u Apeninima, inače najpoznatija  kao zavičaj sv. Franje Asiškog.

 Blijedog umbrijskog sveca, nenadmašne dobrote i ljubavi prema svemu što nas okružuje. Bio je plemić, porijeklom iz stare i ugledne obitelji Bernardone. Kao mladić živio je poput ostalih plemenitaških sinova, u obilju, frivolno, bavio se lovom i pjevanjem serenada ispod prozora lijepih mladih dama. Najednom je došlo do preokreta, shvatio je svu ništavost besciljnog života mladih plemića. Nakon teških i dugih duševnih borbi prihvatio je Isusov poziv da ga prati na njegovom putu. U potpunosti je shvatio Isusovu poruku – Ja sam istina, put i život. Odrekao se vanjskog svijeta, bogatstva, lagodnog života. Prihvatio je siromaštvo kao poziv i bezgraničnu ljubav prema svemu stvorenom. Zato je i mogao pjevati himnu bratu Suncu, propovijedati pticama koje su bez ikakvog straha sjedile na njegovu ramenu i kljucale zrnca iz njegove ruke. I divlji vuk iz Gubbia koji je terorizirao čitav kraj povukao se pred Franjinom porukom ljubavi i milosrđa. Zato često i slikaju sv. Franju kako rukom miluje vuka. Franjo doista nije imao ništa od zemaljskih blaga, samo pokrpanu i poderanu mantiju na sebi, zato ga i zovu asiški sirotan, odnosno kako kažu u njegovom kraju – Il Poverello /siromašak/.

Posebna je Umbrija. Nebo je modro, ali to je neka izuzetna mliječno-bijela modrina, kakvu ne sretoh nigdje drugdje. Pejsaž Umbrije je također profinjen, nekako mekan, maglovit. Duhovan. Nije konkretan kao drugdje. Brežuljci se melodiozno pružaju jedan za drugim u krajoliku. Nije stoga čudno da su im i slikari takvi. Gledam slike umbrijskog majstora Simone Martinija, pogotovo njegovo „Navještenje“, čitava slika se talasa kao nježna melodijska jedinica.Zanimljiva je jedna usporedba između sienskog slikara Simone Martinija i toskanca Giotta. Kažu – ono što je dur ton u muzici to su Giotto i Firenca, a ono što je mol tonalitet, to su Siena i njen majstor Simone. Iznad anđela Gabrijela lebdi tekst „Ave Maria...“, osjeća se melodija govora i ljepote. Samo u takvom okruženju je mogao nastati svetac poput svetog Franje. Čitav njegov ovozemaljski život je bio prelijepa melodija ljubavi. Jednom su upitali asiškog siromaška – a što to novoga donosi tvoj bog, upoznali smo mnogo silnih bogova pred kojima je drhtao svijet, Boga- suca svih naših djela, strogog Boga Starog zavjeta.

- Moj otac, donosi samo jedno, ljubav –beskrajnu ljubav i praštanje, odgovorio im je sirotan. Postoji u Umbriji jedna stara priča. Kada na nebu sude nekoj grešnoj duši, kao njen odvjetnik često nastupi sv. Franjo, i baš ga ne vole u sudnici, jer uvijek uspijeva obraniti grešnika, njegovom blagom pogledu se ne može suprotstaviti nitko od strogih nebeskih sudaca i grešnik je uvijek spašen.

I kroz izmaglicu umbrijskih brežuljaka ugledasmo Sienu. Grad neizrecive ljepote i profinjenosti. Ovdje je vrijeme stalo još u Srednjem vijeku. Siena je uvijek bila takmac Firenci, gradu realnosti, bankarstva, poslova, a Siena je bila profinjena plemkinja, na distanci od ovozemaljskih stvari. Uvijek je svijet oko sebe primala s filozofskom distancom od prozaičnosti svakodnevnog života. Nezaboravan je pogled na Sienu s obližnjih brežuljaka. Njeni crveno-smeđi krovovi, sklad i profinjenost na svakom koraku. Umbrija je oskudijevala kamenom pa je i Siena pretežno građena od cigle. Posebne, crvene i smeđe cigle koja daje ton čitavom gradu. Tek katedrala građena od bijelog i zelenkastog kamena, na jednom od sedam brežuljaka Siene blista kao dragulj nad gradom. Bila je zamišljena kao puno veća građevina, ali je kuga i ekonomska kriza smanjila njene dimenzije. Današnja katedrala je tek transept/poprečni crkveni brod /one zamišljene, ali nikada dovršene. Ako želimo osjetiti kako je bilo živjeti u Srednjem vijeku, koji i nije bio tako mračan kako se govori, trebamo doći u Sienu. Uske uličice, stisnute između prastarih kuća, mir i dašak prošlih vremena. Tek glavni trg – Piazza del Campo u obliku školjke, a građen tako po ljudskoj mjeri, nam pruža osjećaj ljepote i sklada kakav je imao srednjovjekovni i renesansni čovjek. Okružen palačama i gradskiom vijećnicom daje nam dojam čitavog  mikrokozmosa onog doba kada građanin Siene nije niti trebao izaći izvan gradskih zidina, čitav svijet je bio sažet na ovom jednom mjestu.  Nema šta, Siena je doista aristokratski grad pun uzvišene i profinjene ljepote.

Putujući dalje Umbrijom dolazimo do San Gimigniana- orlovog gnijezda opasanog zidinama na vrhu brežuljka. Ovdje je vrijeme doista stalo još u Srednjem vijeku.  Mali gradić, ali ima sve elemente urbane cjeline. Zovu ga još i „Grad lijepih tornjeva“, jer je nekada svaka plemićka kuća imala prigrađen toranj. Dapače, i natjecali su se tko će imati viši i ljepši. Danas ih je ostalo tek ponešto. Ulice uske, kuće visoke. Srednji vijek je štedio na prostoru da bi sve stalo unutar zidova. Vani je vrebala opasnost, od one stvarne, razbojnici, vitezovi pljačkaši, do umišljene, vile duhovi, mitska bića. Tek u renesansi priroda postaje prijatelj čovjeku. Tako mali gradić, a ima sve, katedralu, gradsku vijećnicu, palače, pučke kućice i najzanimljivije od svega – „Voltone“. Na glavnom trgu luk ispod jedne kuće gdje se popodne i predvečer sastaje čitav grad da prodiskutira novosti. Kako nekada davno, tako i danas. Niti suvremeni mediji nisu mogli utjecati na žitelje San Gimigniana, običaj se održava i danas. Svatko donese svoj stolac, stavi ga ispod volta i uključi se u diskusiju, dok zvone s katedrale prekoputa ne oglasi Angelus. Onda svatko svojim putem, do idućeg dana. U San Gimignianu poseban osjećaj daje dah prohujalih vremena, nema žurbe, buke, sve se odvija polako, a ipak se na sve stiže. Ovdje je grad prijatelj čovjeku, za razliku od naših suvremenih velegradova koji nas naprosto tjeraju da pobjegnemo iz njih.