25. UDARI ME, SAMO MI DOĐI

 

Stranac je pokucao, domaćin smjesta otvorio.

Stranac u odjeći putnika, domaćin u zlatu i ornatu.

Kuća okićena kao za svadbu.

Časak su se gledali.

 

“Ne pitaš me kako sam znao da ćeš mi danas navratiti”? kliknu domaćin, uvodeći gosta pod svečani krov. “De, pitaj me zašto sam večeru spremio kao za kralja, i zašto sam... Pitaj me, kako sam znao”!?

“Jednostavno. Ja sam ti rekao”, reče Stranac, odlažući putnu vreću. Domaćin se malo lecnuo.

“Ne sjećam se da si to učinio”.

Divni Stranac ogleda se po gostinjskoj sobi, diveći se ukrasima i blistavomu znamenju bogatstva. Ne dodirne ništa skupocjeno, ali ne odoli cvijetu u uskogrloj vazi – takne ga, pomiriši. Cvijet u drugoj vazi, porculanski, ostade nepogledan, nedodirnut.

“Ovoga sam nabavio iz Šangaja”, reče uslužno i s malim žaljenjem domaćin. “Jedno je vrijeme čak i mirisao...”

Divni se nasmiješi, i dodirne porculansku čašku, a iz nje se izvije modri oblačak mirisa.

“Vidiš, ovako je s nekim ljudima”, rekne. “Dodirnem ih, oni jedno vrijeme nose u sebi Moj dodir, a poslije...”

Pogleda domaćina.

“Dobro. Onda ti Meni reci kako si znao da ću ti doći”?

“Pa eto... Rekao bih da imam proročkoga dara. Da sam vidovnik, što u selu kažu”.

“Vidovnik si? Oh, takav mi treba. Možeš li Mi reći što sam putem iz vreće izgubio? I zašto sam izgubio”?

Čovjek se napne, zajapuri se u licu, ali ostade nijem, zatečen, i nemoćan da sazna i vidi.

“Pustimo to. Reći ću ti Ja, kasnije”, reče Divni Stranac. “A sada Mi daj da se umijem, pa da zajedno večeramo”.

 

Stol je bio prekriven jelima, o kojima se ne može ništa reći nego: samo takva. Bilo je i samo takvih vina. Samo takvih svijeća, samo takvoga posuđa. Od svih ponuda Stranac je ponešto čalabrcnuo, ponešto gutnuo. A onda je, na čuđenje domaćina, uzeo komadić crnoga kruha, koji i nije bio ponuđen; nalazio se u slamnatoj košarici, skrajnut na polici.

“Što ima u ovomu kruhu te je tako sladak”? pitao je gost domaćina.

Ovaj se opet zajapurio.

“Ne znam. Ovaj je kruh donijela jedna žena, moja susjeda. Tvrdila je da zna da ćeš navratiti. Ispričavala se što ima samo taj kruh. Uzeo sam ga da ju ne ražalostim, ali nisam smatrao da je dostojan te časti da... “

Stranac se prepusti naslonjaču mazno, meko. Nalikovao je na ženu. Tada odluta pogledom kroz večernji prozor, i reče jednako ženski, to jest ljupko, a tobože nehajno:

“Htio bih ti nešto reći, no ne znam kako ćeš ti... Jer moglo bi se dogoditi da Ja... Ipak, reći ću: uzimao sam od svih ovih jela da ne bih uvrijedio tvoj trud, prijatelju”.

Domaćinovi obrazi buknuše kao dva mogranja.

“Što – zar jela nisu po Tvojemu ukusu”?

“Odgovorit ću ti protupitanjem: otkrij mi od čega je sladak ovaj kruh? Vidovnik si, kažeš“.

Strančeve su riječi sada zvonile britko.

Domaćin se japurio i japurio. Napokon prousti pokajnički:

“Cijelo je znanje i spoznanje s Tobom, Gospodine”.

“Reći ću ti: kruh je sladak od ljubavi. Od ljubavi, koja se usudila ponuditi onoliko koliko se u kući našlo. Od ljubavi, kojoj nije do toga da se proslavi darovateljica, već da se kaže: volim Te. Ja znam da si se trudio prirediti Mi najosebujniji doček. Ali ti si žarko želio da ti kažem: “Ovako Me još nitko nije pogostio”. Htio si da sva ova jela tebe proslave, i o tebi pričaju. Zato mi nisu bila ni upola tako ukusna, kao kruh tvoje susjede”.

Nijedna se riječ nije dala nagovoriti da stane u obranu domaćina, i ogleda se sa Strančevom besjedom. Nijedna riječ. Ali pokret... Domaćin je skočio na noge, zakolutao očima, uzmahao se rukama. Obrazi mu prijeđoše u čisti purpur. Stranac ga ljubazno pogleda, i opet bude ženskolik.

“Ovo ti kazujem jer ti to možeš podnijeti, i ne samo podnijeti: već i pretvoriti u dobitak za sebe. Zapravo, ti si Mi sâm dopustio da ti sve ovo kažem”.

“Kako? Kada”? jedva zahriplje nesretni domaćin, i spusti se klonuo u stolicu. Sva jela, svi kristali, i svekoliko skupocjeno posuđe slijedili su njegovo raspoloženje: pokunjili su se, pogružili. Vino je u čašama problijedilo od stida.

“Eh, sad ti moram reći što sam ono izgubio iz putne vreće. Bio je to tvoj i Moj razgovor u sinoćnjemu snu. U tomu sam ti razgovoru najavio Svoj dolazak. Tako si saznao, i kuću okitio, večeru pripremio. Opisao sam ti kako će teći naše druženje, i što će iznijeti na vidjelo kruh tvoje susjede. Ti si se stresao od budućega udarca. Pitao sam te jesi li i dalje spreman da ti dođem. Sjećaš li se što si Mi tada rekao”?

Domaćin uvenulo šapne:

“Rekao sam Ti da mi svejedno dođeš“.

“Tako je. “Unatoč tomu što ću pred tobom neštedice raskrinkati tvoju samodopadnost”? pitao sam te. Rekao si: “Raskrinkaj ju, samo dođi”. Tvoj je izbor odlučio i za tebe i za Mene. Evo me ovdje s tobom, sretnoga! Još samo da Mi se ti razveseliš, prijatelju...”

Stranac podiže čašu s vinom, koje se opet zarumenilo.

Domaćinove se oči sada zagledaše u prošlonoćni san, i suzno se zasjajiše. 

“Ja sam, znači, san zaboravio”?

“Zadržao si samo saznanje da ću ti doći. Da bi se mogao radovati Mojemu dolasku, ti si ostatak razgovora zaboravio. Ali Ja ti ga sada vraćam, da znaš na što si bio pristao. Pogledaj Me - s tobom sam, i sretan sam! Sretan sam što si Mi dopustio da ti dođem; i ponosim se tobom! Jer tebi je draže naše druženje od udarca, kojega sam ti morao zadati”.

 

 

Kad Meni jednom kažete “da”...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)