Anica je bila moja baka, tatina mama. Imala je puno djece, unuka i praunka, tako da mene nije zapalo da me krste njenim imenom. Ali me zapalo da provodim više vremena s njom od sve njene djece i svih njenih unuka. Ona me tješila kada sam bila tužna, nisam joj bila teška onako obješena o njoj kad sam bila bolesna, sa rukicama prikliještenim za njenu odjeću, slinava i cmizdrava. Njena blizina me liječila. Njoj nikad ništa nije bilo teško za njenu djecu, za druge. U njen dom svatko je bio dočekan toplo i s uštipcima koji su jedno njoj tako dobro uspijevali.
Bila je, naoko, sasvim obična majka i baka s maramom na glavi, sa dugom sijedom pletenicom koju nije pokazivala. Lijepa. I vedra. Prekrasna sa onim neizbrojivim borama na njenom licu. Koliko su samo čarapa ispleli ti vrijedni prstići, koliko kruha izmijesile njene žilave mršave ruke, koliko polja obradile, to sam Bog zna...
Ljudi postaju upadljivi kada su ljuti ili glasni, kada puno brbljaju, kada su posebno pametni ili posebno glupi. Ona je bila tiha i gotovo neprimjetna, a bez nje opet ništa nije moglo biti onako kako treba. Kad razmišljam o njoj onda je njen osmijeh ono što me ugrije i dan danas, kao da upravo sjedi pokraj šporeta i milo me gleda. I suze koje nismo mogle sakriti ni ona ni ja kada bi roditelji došli po mene i odveli me od nje. Za utjehu, ja sam ipak osjećala da je uvijek uz mene, jer sam bila u njenim molitvama i da mi se ništa loše nije moglo dogoditi. Tako sam osjećala i vjerovala. I djelovalo je. Tek kasnije sam sebi otkrila tajnu. Kuhala je, izmolili smo zajedno prije i poslije jela, onda je prala suđe, i sve to sasvim mirno i meditativno kao da je to jedino što je postojalo u tom trenutku. Ništa na brzinu i ništa pod nekim pritiskom da se obavi što prije. Sve bez stresa i žurbe. A sve opet i uvijek na vrijeme.
Njena kuća rijetko je bila prazna. Ipak se radovala svakoj posjeti, tada se i sama odmarala uz kavu. U kasnim večernjim satima, kad su svi drugi pozaspali, nas dvije smo sjedile same u kuhinji. Bez radija i televizora. Ponekad smo razgovarale. Nekad smo jednostavno tako sjedile u tišini. I bilo je lijepo. Ja sam crtala ili pisala, a ona je samo tako sjedila i osmjehnula mi se svaki put kad sam pogledala prema njoj. To čekanje da se kruh ispeče bilo je meditacija kao i sve što je činila.
Kada bi moja sveukupna rodbina bila film, nekakva drama, baku Anicu sigurno ne bi zapala glavna uloga. U tom filmu ostala bi gotovo nezapažena. Jer upravo ona je bila ta koja je bila u apsolutnom miru sa samom sobom i sa svijetom. Neobično je da sam tek puno kasnije to shvatila, iako je bilo tako otkako znam za sebe i za nju. Tek kad je umrla s blagoslovom kako je i živjela, spoznala sam da je bila moja učiteljica meditacije, a da nije ni znala što znači ta riječ.
Lijepo mi je sjetiti se vremena provedenih s njom i sada opet prepoznati, osjetiti njen osmijeh i mir... u samoj sebi...
bglavac
edin.kecanovic
