8. UČILI SU DIJETE

 

        Učili su dijete brojkama.

        Rekli su da jedan i jedan jesu dva.

        “A zašto?” pitalo je dijete.

        Nitko nije mario odgovoriti zašto.

 

        Onda je dijete otišlo od kuće da nađe nekoga tko će mu odgovoriti na pitanje. Prvi je čovjek slegnuo ramenima, drugi uzvinuo obrvama, treći se nasmijao, četvrti ga samo poprijeko pogledao, i produžio stazom.

        “Mora da je ovo najveće pitanje,” pomislilo je dijete. “Ne vrijedi ništa drugo učiti, dok ovo ne saznam.”

        Tako je dijete kružilo svijetom. Popelo se na mjesec. Spustilo se na dno oceana. Postalo razbojnik. Postalo redovnik. Učenjak. Prosjak. Što sve nije bilo i iskušalo, vazda s istim pitanjem u glavi: zašto su jedan i jedan dva? Jer ono je duboko sumnjalo da je tako. Pomišljalo je da su se odrasli dogovorili da ga varaju, i da je svijet odraslih opak i opasan svijet, i da je ono u tomu svijetu sâmo i ugroženo.

        Tako je dijete stiglo do Gospoda Boga.

 

        Stalo je preda Nj, svjesno da je to mjesto, gdje svi putevi zagrizaju svoj kraj.

        “Znaš li Ti zašto?” pitalo je. “I da još kažem, Ti si mi jedina nada!”

        Gospod Bog ga je uzeo u naručje, nježno ga milujući. Božji su cjelovi bili neizmjerno, spokojno, blaženo slatki, ali dijete im se nije istinski prepuštalo, mislilo je i dalje na svoje pitanje.

        “Jedan je Bog. Ja sam jedan,” kazao je Gospod, odgovarajući na misao djeteta. “Nema dva Jedna, ima dva puta po jedan. Ima tri puta po jedan, četiri puta, stotinu puta... razumiješ li? Uvijek ima samo taj Jedan, pa koliko mu se puta hoće zbrajati se i množiti. Oh dijete, nema Boga nad Bogom. Je li to odgovor na tvoje pitanje?”

        “Da,” reče dijete do suza sretno. “Sad znam ono, što sam davno slutio: da je Jedan taj najveći broj. Zato jedan i jedan ne mogu biti veći od jedan.”

 

        Onda se dijete vratilo u onu istu školu, iz koje je bilo otišlo.

        “Našao sam odgovor na svoje prvo pitanje. Sad bih mogao predavati bilo koji predmet - od gramatike do astronomije,” ponudi došljak. “Uvjeravam Vas - bila bi šteta ne uzeti me za nastavnika.”

        “Vas?! Niste li Vi jedan od naših propalih đaka?” dočeka ravnatelj.

 

 

        Kakva je to množina, koja ne polazi od jednine?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.