Jučer popodne odlučila sam prošetati do Medvedgrada jer je vrijeme bilo prekrasno. Najrađe idem ujutro al može se nekad promjeniti rutina. Izbjegavam puteljke, jednostavn volim slobodno ići šumom. Drveće, lišče što šušti pod nogam, cvrkut ptica, zvuk žira dok pada na tlo i još mnogi zvukovi koje šuma nudi.

Naišla sam i na dvije zmije. Vidjela sam strah u njihovim očima i oprez zbog uljeza, mene. Samo sam im blago rekla: bježite, ja vam neću ništa ali neće vas svatko poštedjeti. Polako sam stigla u podnožje Medvedgrada. Nisam namjeravala ići gore, odlučila sam na povratku još malo prošvrljati šumom možda se nađe koji vrganj.

 Ušla sam u kestenovu šumu, naišla na vrganj, crni jesenji. U nadi da ću pronaći još koji pogled sam usmjerila u tlo. Nakon nekog vremena shvatila sam da sam se izgubila. Izgubila, ne, nemoguće. Nisam izgubila orjentaciju samo sam malo ušla u dio šume kojom inaće ne prolazim. Nastavila sam dalje jer sam znala gdje trebam izaći. Ali šuma je postajala sve gušča. Probjala sam se kroz žbunje i trnje dok se teren počeo sve više spuštati. Čujem zvukove automobila koji idu sa Sljemena. Da se riješim tog žbunja krenem u tom pravcu. Vidim sljemensku cestu,  ali.... Našla sam se ispred klisure na koju valjda ni divokoze nebi htjele ići.

Ja se moram spusti. Da se sad vraćam ne dolazi u obzir. Okružena sam žbunjem i trnjem kao Trnoružica, samo što  ja ne spavam. Sići ću, ili hodajuć ili ću se odsanjkati. Da mi je sad Elyćina metla sve bi bilo riješeno u trenu....pomislim dok sam se oprezno hvatala za žbunje i spuštala.

Sretno sam stigla na cestu, krenula prema Šestinskom lagviću. Kad sam stigla odlučim popiti kavu iako je već bilo blizu šest sati. Sa terase pucao je pogled na grad, što me dodatno relaksiralo. Nakon kratkog odmora krenem doma, još pola sata hodanja. Bez obzira na nepredviđeni napor provela sam se super.