U tvome plamenu,Ognja koji vječno sazdan, nikad ne izgara,moje ruke čežnjom traže neutaživu tišinu i bezvremenost postojanja,mene,koja sam tek iskra u odsjaju,traže neizgovorenu tišinu i nedodirnutu ljubav..Ja samo dlanovima dodirujem rastočeno nebo,dok mi zjene kroz vrelinu dodiruju osmjehe svijeta,koji još gleda očima obojanim umjetnim bojama stvorenih od ostataka stvorenog..O,AVIDYA,o, pospanosti, o,snu, koji omamljuješ i zakriljuješ oganj istinskoga JEST.. Moja duša gori,od ljubavi, od spoznaje,ali samo dlanovima mogu dotaknuti obraze Ljubljenog, i Njegovu suzu,što nam budnost pokloni,a mi je zamijenismo svjesnošću spavača.. Kako da vatru prenesem,a spavače ne opečem..Ta vatra mora boljeti,da bi pročistila snove i spalila trnje koje vodi do središta ruže vječne, spiralnog vira,smaragdne ploče, gdje skutrena tajna obećava vječnost.. Ja nisam više Prometej,jer vatra gori oko duša, a one i dalje spavaju tvrdim snom..Mogu biti tek toplina,koja se kradom uvlači u prohladne postelje usnulih spavača.. Tek Onaj koji Jest, znati će da je to jedini način da vatru poklonim, a dušu ne ranim...