Onako skrvčen u krevetu, bez zubne proteze u ustima,doimao se poput malo djeteta….Prsti su mu nervozno tražili nešto po pokrivaču da bi se zatim ruka podigla i hvatala ono imaginarno u zraku…tiho pjevušući neku pjesmicu sa kratkim stankama ….Prilazim mu sa one hendikepirane strane koju ne doživljava i lagano dodirnem po ramenu….Ne okreče glavu na moju stranu već zabada lice u onu suprotnu, pogleda praznog,izgubljenog u neku točku na vrhu ograde kreveta….Disanje mu otežano, glasno hropće pun sekreta što mu zapinje u grlu….Usnice mu pomodrile usprkos kisiku kojeg konstantno dobiva….

Stisnem ga jače kako bi me osjetio ….Trzne se i zalamače rukom, mrmljajući gotovo nerazgovijetno :

« Pusti me Marta ! Vidiš da pjevam . »

«  Kome pjevaš Ernest ? » upitam ga.

„Ovim ljudima oko mene što su obučeni u bijelo.To je moj zadnji solo koncert.“ odgovara mi isprekidano…

„Ernest, ti nisi na pozornici već u bolnici.Osim medicinskog osoblja i drugih bolesnika ovdje nema nikoga.“ pokušavam ga razuvjeriti.

„Život je vječita pozornica. Uvijek moraš biti priseban i odigrati svoju ulogu. Ponekad ti plješću, a vrlo ćesto popljuju…..Ti to najbolje znaš Marta. Uvijek si bila u publici. Reci mi , koliko si puta bila oduševljena , a koliko puta razočarana izvedbom? upita me.

„S tobom sa uvijek bila oduševljena.Svoju si ulogu odpjevao do savršenstva.“

„Hm, možda je stvarno tako…ali što je s našim brakom? Jesam li ulogu muža dobro odradio?“

„Gledaj  Ernest, u svim brakovima ima uspona i padova, pa tako i u našem…..Nisam ni ja savršena….ali s tobom sam uvijek bila zadovoljna…“

„I onda kada me noćima nije bilo, dok sam se s društvom opijao, a ti si sjedila doma i čuvala djecu, čekajući me da doteturam u jutarnjim satima?

Uf, pomislim, ovo već die predaleko…

„ Moram priznati da sam bila tužna, da sam se brinula…no nije to bilo tako često..odavno sam to zaboravila….“

Znoj mu je oblio čelo dok se pokušao uspraviti u krevetu….Namjestim mu jastuk kako bi lakše sjedio….

„ Jesu li sva mjesta popunjena?, upita me…

«  Jesu , do zadnjeg sjedala…. »

« Reci im da ne plješću na kraju…..Neka me u tišini otprate….hoćeš li ? »

« Hoću ! »

Zapjevao je  začuđujući dobro za njegovo stanje i godine …..ariju Händlovog djela „Solomon“…onu u kojoj se Solomon obraća ženama oko spora s djetetom….Znala sam ju napamet…i sama sam sudjelovala u toj izvedbi….Ostavio me bez daha…..kao i sve ostale prisutne u sobi…Čak i uznemireni pacijenti zašutjeli su na trenutak…I alarmi su utihnuli….

Pred kraj mu je glas zadrhtao, hvatao je zrak ….pojačala sam dozu kisika….u želji da odpjeva do kraja….

Završio je sa savršenim pianom na kraju….Krivulja EKG-a na monitoru postala je samo tanka zelena crta….

Nije želio nikakve mjere oživljavanja…umro je kako je želio…u tišini, bez aplauza….