Kontemplacija....misterij, magija i carolija...

Dok trazim nacin na koji ponuditi nekom sto znam i imam izvan poznate ralnosti, makar cula i bila svjesna da to moj sugovornik ne bira, tek traži potvrdu za nesto sto vec zna, jer je iz poznatih i ponavljanih obrazaca ponašanja, sam unaprijed odlucio i zakljucio, vec prije samog dana, datuma, sata, događaja izbrao, za koje ja ne biram preuzeti odgovornost bez da prethodno osvijestimo sto se stvarno događa, rijeci s kojima ce i moji sugovornici rezonirati, koje ce moći "primiti", dok pitam Univerzum za doprinos onih kojima treba moja energija, koji biraju promjenu i kome ja mogu svojom energijom doprinjeti, shvatim da se zapravo svo vrijeme trudim ugadjati i svidjeti tim i takvima, i svima oko sebe, i da silno jako zelim mijenjati svijet. Naravno, svaki put iznova poražena, uvučena u igru matrixa, mreze muholovki i tudjih ocekivanja, zaključaka, za-ključavanja, kljuceva, za koja uopće nisam svjesna koja su, bivam išamarana, kao da me netko šmrkom hladne vode zalio. uvucem se u sebe, zgrčim i nestanaem, umjesto da iz svog prostora bez prosudjivanja jednostavno isporucim ono sto me sugovornik trazi.

Ostanem u umu pa razmišljam, da trazim vise prostora i budem ja  kljuc te brave i otkljucam te silne odluke i zakljucke. Da li bi to otvorilo vise svjesnosti i pruzilo vise mogucnosti? Da, bi.

Pitanje je, bira li isto moj sugovornik koji je uporan u svom trazenju potvrde i odgovora na ono sto je i opet sam vec odlucio. 

Koju imam svjesnost ili znanje o tome? Trebam li uopce ista? Ne. Makar bih rado...utjecala i mijenjala druge dok za to ne pitaju. 

Mora postojat nacin na koji mozemo drugom ukazati na moc misli kao energije, na to da grc u zeludcu ne znaci nuzno strah i negativna iskustva vec je moguce da ta senzacija u tijelu...Aha, imala sam klik, onaj "Aha", tijelo! Sto nam nase tijelo govori? 

Da li bi to moglo biti uzbudjenje pred neku novu zivotnu avanturu? Da li je to mozda poziv Univerzuma, Boga, Izvora da mi trebamo promjenu, a to nam pokazuju ljudi na nasem putu!?

Sto je ovdje lagano,a sto teško? Ono sto je lagano je istina, ono sto je teško je laž. Koliko laži kupujemo kako bi imali izgovor za svoje odluke i izbore, pri tom odgovrnost prebacujemo na druge!? Svjesno, ili nesvjesno...

"Ma ne. Vec znam od prije", reci ce mi...

"To nije vezano za mene, on, ona je takav...znam ja to. Al eto, htjela bih da mi vi to potvrdite. Ja s tim nemam nikakve veze. Ja samo hoću...ali da, znam..." 

Nikako da okrenem, nikako da doprem. Da, da znam...nije na meni da mijenjam.

Ok...koje jos mogucnosti tada imam, pitat cu. Univerzume pokazi mi magiju koja ja jesam, koja stvarno ja jesam! Sto se ovdje trazi? Sto moje tijelo i ja možemo biti kako bih stvorila prostor novih mogućnosti, izbora i lakoće? Što ću s tim? Trebam li uopće išta? Da li je to moje?

 

Nastavljam vodit svoje samorazgovore, prebiruci i kopajući sva  znanja ikad stecena u ovoj ili kojoj drugoj realnosti, dimenziji, zivotu, sve sto sam ikad cula, bila, vidjela, bivala, sve sto jesam, trazeci Uiverzum da mi da jasnocu, vise prostora, da budem i bivam sve, dobivam informaciju:

Komunikacija uopće nije stvorena zbog razumijevanja!

Riječ under-standing, na engleskom doslovno bi znacilo stajati ispod. To primam kao ne mudro. Počinjem si priznavati i prihvaćati da nitko od nas nije ovdje da bi drugom podilazio, sebe pri tom umanjivao i na kraju bio glup, dok je zapravo, kao i svatko, Beskonačno Božansko biće koje moze sve i ovdje je zbog sebe, zbog toga što zna da moze, zbog toga da drugima kaže da mogu, no nije odgovoran za te iste druge, niti što će oni s dobivenom informacijom ukoliko je isporuceno ono sto drugi isti biraju i mogu cuti, a iz ljubavi i svjesnosti.

Nastavljam kopati, istraživati, postavljati pitanja, kako uopće odrzati sklad, kako se uskladiti, kako balansirati i s potpunom lakoćom biti svoja, biti prostor svjesnosti, biti mogućnost, čarolija, magija koja uistinu jesam...

Primam...sto ako to vec sve jesam samo si trebam potvrditi?

Sto ako nista nije pogresno i upravo je najbolje koliko je moglo i moze biti..

Da, da..sjetih se. Glavna karakteristika humanoida je samoprosudjivanje...human vs. humanoid, o tome neki drugi put.

...i izvucem par njih koje mi potvrde gdje sam, kad se vec ne potvrdjujem sama  i pitam: koliko beskorisna mogu biti, da ne isporucim nista? 

“Većina ljudi vjeruje da postoji “neovisni” fizički svemir koji nema veze s našom sviješću o tome. Ova prividna istina ustrajala je bez mnogo neslaganja sve do rođenja kvantne mehanike. Tek tada se pojavio vjerodostojan znanstveni glas koji je odjeknuo kod onih koji su tvrdili da izgleda da svemir ne postoji bez opažača tog svemira.” - dr. Robert Lanza

“Život nije nusprodukt svemira, već sam njegov izvor. Ili drugačije rečeno, svijest je ono što stvara osjećaj za postojanje “vani”.
Svijet koji doživljavamo oko nas zapravo je stvoren u našoj svijesti.” – dr. Robert Lanza

Barbour je rekao: „Pokušate li uhvatiti vrijeme uvijek će vam iskliznuti iz ruka. Ljudi su sigurni da vrijeme postoji, no ne mogu ga uhvatiti. Smatram da je to tako jer vrijeme uopće ne postoji.“

Po Barbourovom stajalištu, pitanje bi se trebalo postaviti potpuno drugačije, točnije trebali bi shvatiti kako promjena osigurava iluziju vremena. Kanalizirajući duh Parmenidesa, Barbour vidi svaki pojedini trenutak kao potpunu cjelinu koja postoji po svojim vlastitim zakonitostima. On te trenutke naziva „SADA.“

Barbour je rekao:
„Kako živimo, čini nam se da se krećemo kroz nastavke niza „SADA,“ pitanje koje bi mi trebali postaviti je što su zapravo ti „SADA“?

Tko sam ja sada?
Sto sam ja sada?
Kada sam ja uopce?
Da li sam uopce ja ili sam preuzela, kupila tudje price, realnosti, “istine ili lazi”, mozda sam necija projekcija!?

I dok se sami zajedno s drugima osudjujemo i prosudjujemo, izaberem kontemplaciju i okrenem se pitanjima, svjesna da je "to" bilo, i da jedini trenutak koji postoji je sada, i da sada imam nove mogucnosti i izbore:

Čemu me uči ovo vrijeme?
Šta ova situacija traži od mene?
Kako mogu biti doprinos?

I kazem si: Opusti se i dopusti da se pokaže. Za ovo nije potreban napor

 

Koja energija, prostor i svijest mogu biti da budem jos vise svoja, van forme, strukture, definicije, znacaja, kontrole, koncentricnosti, ogranicenja, lineranosti za cijelu vjecnost?

Koliko jos mogu biti drugacija? Sto je sve potrebno da se pojavim u sopstvenom zivotu? 

I sto je jos moguce? 

 

Čudesno pitanje koje vam može promijeniti život 

I sto je jos moguce? 

 

Postavljanje pitanja i bivanje u pitanju je čudesan i lagan alat, jedan je od osnovnih verbalnih alata sustava Access Consciousness-a. 

No, postavljanje ovih pitanja imaju malčice drugačija pravila od uobičajenih. Dakle, postavljaju se pitanja, ali ne traže odgovor umom kao što ste to do sada činili. 

 

Igrajte se pitalica u veseloj igri u kojoj sudjelujete vi i Univerzum. Umjesto uobičajenog postavljanja pitanja iza kojeg mentalno pokušavate na svemoguće i nemoguće načine pronaći odgovore i tako ograničavate svoje odabire i djelujete s ograničenim mogućnostima, pokušajte sa postavljanjem pitanja bez traženja odgovora ili me pitajte za doprinos 

Skroz je jednostavno. 

Vise o pitanjima, verbalnim procesima, jednim od alata tehnike Access Consciousnes OVDJE

Sve odluke, prosudbe, projekcije, zakljucke, ocekivanja, odbijanja, odvajanja koja imam o sebi i drugima, i drugi o meni ponistavam i dekreiram bezbroj puta.

Danas je novi dan, i ja ga radosno pozdravljam.

Morana Elena