U dugim jesenskim noćima,dok je Luka svjetskim prostranstvima trazio izgubljene dijelove sebe,pratili su me isijavajući fragmenti proslozivotnih iskustava.Zavirujući u predivne krajolike svoje Duse prelazila sam granicu spoznatljivog i ulazila u područja bezvremenosti i besprostornosti,lutajući ciljano svojim unutarnjim krajolicima.Penjala sam se sopstvenim strminama neobične karmičke učionice i jedino sto sam zeljela je bio povratak u Svjetlost,u Izvor sam,u Ljubav koja ne zna za granice ni razdvajanja.Bas kao sto stablo u raskosi boja odbacuje lisće da bi načinilo prostor za novo listanje i ja sam u raskosi osjećaja odbacivala sve sto mi vise nije trebalo.I shvatih da je moja Dusa poput stabla lutala za vječnim proljećem zivljenja.

Voleći Luku na daljinu,bila sam sve svjesnija da svatko ima svoju potragu za proljećem i da je ljubav zemaljska samo putokaz na planinarskoj stazi koja vodi do punine samoostvaraja.Tuge su često plovile mojim srcem,a onda bi mjesto ustupile plesu radosti kako bi mi dale snagu i svjetlo vodilju da ne posustanem u arheoloskim istrazivanjima po svojoj unutarnjim zakutcima. U to tiho,povučeno vrijeme jedino mjesto mojih i Lukinih susreta bili su snovi.Često sam tonući u san čula njegov glas kako iz daljine odzvanja. - Srest ćemo se u snovima....

Rečenica se pretvarala u simfoniju,a tuga bi nestajala u svjesnosti da postoji mjesto koje lomi granice prostora,mjesto zvano Ljubav. Zbog njega sam zavoljela spavanje,radovala se buđenjima,znajući da će opet pasti večer i traziti od mene da putujem do mjesta susreta u snu.Ipak,ponekad je usamljenost bila bolno prisutna.Tihi glas iz srca mi je govorio da nisam usamljena zbog odvojenosti od Luke već zbog odvojenosti od sebe,od bozanske iskre koju sam prekrila velovima ljudskog zaborava.U svojim sam meditacijama trazila sjećanje na sebe,na obroncima svojih unutarnjih planina trazila sam put povratka sebi.Diveći se i divljini i ljepoti od koje bi zastao svaki dah zastajala bih povremeno da promotrim bljestavilo te ljepote,ponekad danima,ponekad na trenutak.Tjerana nezamislivom snagom uvijek sam kretala dalje u zelji da dođem do Stvoritelja planine,nosena srcem i spoznajom da mi je tamo Dom.

Često mi se noga poskliznula,koljena klecala,a noge odustajale,ali sam poput Feniksa uvijek iznova dobivala svoja krila i nastavljala let.Lakse je bilo uočiti ključeve povratka iz visine,meditacija je bila moj svakodnevni let u potrazi za ključem koji otključava vrata mog istinskog srca.Samo iz srca Put postaje svjetao i jasno vidljiv.Danima mi je Stvoritelj koji stoluje u mom srcu,čija vrata samo ja mogu otključati,slao glasnike svoje Ljubavi kao suputnike u potrazi za izgubljenom,zaboravljenom sobom.Zahvalnost se prelijevala mojim pogledom,stolovala u mojim mislima,u onom istom srcu čije sam predsoblje tek odskrinula. Tjerana vjetrovima potrage za osobnom cjelinom u zivot sam prizvala Lukino postojanje da bi u snenim susretima mogla skinuti velove iluzija o mom smislu postojanja.

A negdje daleko od mog mjesta fizickog bivanja,Luka je trazio spoznaju sebe u sebi,druzeci se jutrom s planinskom rosom,a danju s raskosnim Suncem koje se potiho,a snazno probijalo kroz krosnje njegovih suma.Noću je letio sa mnom bez izgovorenih riječi,učeći me da u svijetu snova komunikacija riječima donosi samo oskudnost izričaja srca.Putovali smo,ljudskoj mašti nezamislivom ljepotom,bespućima Univerzuma u potrazi za mjestom koje smo zvali Dom.

Praćeni samim Anđeoskim aspektom nas samih darivali smo sebe jedno drugome kao i svim bajkovitim svijetovima u koje smo zavirili i uvijek i nanovo izlazili obogaćeni darovima koje smo u tim svijetovima ostavljali.U potrazi za ciljem darovana nam je spoznaja da je ljepota potrage Ratnika Svjetlosti upravo potraga sama,da mjesto kojeg zovemo Dom stanuje u nasim srcima i da je oduvijek bilo dovoljno samo sebi dozvoliti vjeru u snagu i moć Ljubavi da bi otkrili ono sto nikada skriveno nije niti bilo ničim osim nasom nevjericom.