U POČETKU BIJAŠE DIJETE

 

        U početku se zemljom šetalo jedno dijete, koje je imalo crnu kosu, žute obraze, plave oči, i crvene noge. Sav mu je svijet bio roditelj.

        Dijete se šetalo zemljom kao car. Znalo je da je svuda na svojemu. Vrijeme je teklo kako se djetetu htjelo. Zastajalo je koliko se djetetu mililo.

Jednom, sjedeći na obali jezera i po običaju ne misleći ništa, uze kamenčić i baci ga u vodu. Onako, nehotice, kako već počinju nedogledivi preobrati.

        Po zelenoj opni krenuše kolobari. Kad je prvi kolobar stigao do obale, udario je o nju, odbio se, i stao se vraćati. Onda je drugi kolobar udario u povratnika. Onda je naišao treći, i dodao svoj dio. Onda četvrti. I sve tako redom.

        Djevojčica se zabavljala brojeći kolobare. Kad je stigla do stotinu i osmoga, zaključila je da kolobari nikada neće prestati, i da ne vrijedi brojiti neizbrojivo. Mada se zelena opna naoko stišala, djevojčica je znala da kolobari, neizmjerno sitni nemiri, ne odustaju, da putuju i dalje.

        Brojanje je zastalo. Kolobari su neumorno putovali do obale i natrag. Djevojčica se zavezla u misli.

        “Sve što se jednom dogodi ne prestaje se događati”, rekla je put četiri strane svijeta. “Ja sam besmrtna”.

        Ustala je - žena crne kose, žutoga lica, crvenih nogu, plavih očiju. Uputila se na sve četiri strane noseći poruku kolobara. Iz tragova su joj vrcali narod za narodom i grad za gradom, i svi su putovali naprijed do kraja i natrag do početka, i opet iznova, ritmom bez zastoja, u hropcu i smijehu.

Žena se nije htjela osvrtati, sluteći da će, učini li tako, zažaliti za onim djetetom, koje nije mislilo ni o smrti ni o besmrtnosti.

 

 

Pojmovnik, redom

 

Dijete =  srce svijeta.

Kolobari = ritmovi svijeta.

Žena = um svijeta.

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)