Uskoro je stigla do vijugave staze koja je okruživala mračnu dolinu.Pjevušila je potiho jednu vilinsku pjesmu,koju ju je majka naučila.Oko nje, je mračna noć raširila svoja krila,te je pomalo sa zebnjom u duši pogledavala oko sebe...Visoko drveće je po noći izgledalo poput ogromnih ,mršavih ruku,koju su se uzdizale u mračno nebo,a tamo na sjeveru tek je par blijedih zvijezda nejasno joj osvjetljavalo put.Mjesec te noći bio je prekriven gustim,tmastim oblacima i njegov slabi sjaj nije joj puno pomagao.I pak je ona bila još dijete,i iako je bila vilinska djevojčica,strah se polako ali sigurno uvlačio u nju, sa svakim daljnjim korakom...

Trgne se,kad se na obližnjem drvetu oglasi sova,nje se nije bojala,jer ju je mnogo noći slušala budna u svom vilinskom svijetu.Staza je vijugala kroz šumu i sve se više spuštala,a drveće je bilo sve ružnije i grbavije..ili joj se samo tako činilo.Osluškivala je pomno.misleći da će negdje čuti glas ili plač izgubljene djevojčice,ali vladala je neka prijeteća tišina...

Jedino je otpalo lišće šuštalo pod njezinim nogama,a sjene grmlja i drveća, skrivale su put pred njom.I kad je već mislila, vratiti se natrag,jer od djevojčice ni traga ni glasa,nejasno nazre kraj same staze neki predmet..

Bila je to malena lutkica, koju je nestala djevojčica svugdje vukla sa sobom.Ležala je sva blatnjava u uvelom lišću,bio je to trag koji nije ništa dobrog obećavo...

nastavit će se...