- I namjeravaš li što poduzeti? - pita me Sanjin, dok hvatamo dah na vrhu brda sa koga puca prekrasan pogled na more, na zaljev: ranojutarnje ga sunce obasjava, miluje plavetnilo.

   - Nema se bog zna što učiniti - kažem i pokazujem na malu kapelicu na vrhu brda. - Hoćemo li još do nje? Dok smo ovako divno zagrijani?

   Umjesto odgovora, Sanjin klimne i dugim nogama lagano zagrebe uz brdo, mnogo je brda oko nas, pa laganim tempom trčimo planinskom stazom, trčimo i uživamo u zajedničkom naporu, druženju. Zrak je oštar, ali prija i pohlepno ga grabimo otvorenih usta, dok nam se znoj slijeva niz zažarena lica.

 

    Iza mene je naporna noć, ako tako mogu nazvati nesanicu. Prevrtao sam se po krevetu u uzaludnom nastojanju zaspati, ali san nije dolazio. Ona mi je njena rečenica odjekivala neprestano u mislima i baš kad bih trebao utonuti u spasonosni ponor sna, ona bi iskočila i bljesnula i sasvim me razbudila, a adrenalin mi jurnuo žilama, otvarao bi oči i san bi se gubio, nestajao... a u meni se sve bunilo.

   - Tako je pažljiv prema meni - bila mi rekla Tatjana u večernjem potajnom telefonskom razgovoru, koji smo svakodnevno vodili, od dana kad je otišla od mene, vraćajući se svom napuklom životu, za kojeg sumnjam da će se raspasti. - Zbilja se trudi ...

   Nož u želudac. To mi je učinila: zabola mi je nož u želudac sa tom rečenicom. I okrenula, zavrtala mi nož u utrobi. I sve mi sa tom rečenicom rekla, objasnila mi daljnje događaje za koje znam da se kotrljaju prema mom životu i donose mi nemir. I bol.

   Žene! Kako shvatiti žene? Žale se na neprimjećivanje i zanemarivanje od strane partnera koje traje nekoliko godina, odlaze od partnera zbog toga istog razloga, nastoje sakupiti snagu za prekid, valjaju se sa drugim i šapuću mu koliko ga vole, zatim se vraćaju onom prvom od koga navodno bježe, ne bi li se na lijep način rastale od njega. Navodno ga ne žele povrijediti! Ali kako nježno reći nekome da se nosi u vražju mater, da ga više ne volimo? Postoji li način? Zar nije uvijek netko povrijeđen, kad se lomi neka veza. To mi liči na ono besmisleno: "Ubij me nježno". Ah, da o nježnosti...Kad mu se vrate kako bi mu priopćile kako je kraj, on naravno to pokušava zaustaviti, nježan je, pažljiv, servira joj jelo, kupi poneki cvijet, što inače nikad nije radio: ukratko, igra igru, staru koliko i ljudski rod, koja se od pamtivijeka odigrava između ljubavnika. I što se događa? "Moja" se Tatjana, koja mi je samo prije nekoliko noći šaputala vrelog daha kako sam jedini, pretvara u kolebljivicu, zaboravlja na nekoliko godina zapostavljanja i vidi samo ono što je sad na repertoaru. A to je upravo ono što joj je bilo uskraćivano godinama i što je potražila u mom zagrljaju. Jer nije dobivala u njegovom.

   - Tako je pažljiv prema meni - odjekuje mi njena rečenica u grudima, rečenica koju je izgovorila u posljednjem telefonskom razgovoru. - Zbilja se trudi ...

   A ja? Trudim li se ja? Ne misliti kako je ona koju volim pored njega? Ne trudim se u samoći? Dok je ona koju volim i ludo želim daleko od mene. Trudi li se ona? Ili je u njenim očima sad samo on postao onaj koji se trudi, a mi svi ostali iz ovog trolista osuđeni na statiranje, dok on ne odigra glavnu rolu u ovoj drami ili komediji? I ovisimo o njegovoj izvedbi? Ako dobro odigra svoju ulogu …

   Ne pristajem ovisiti ni o kome. Ni o čemu. Samostalnost u mišljenju, samostalnost u ponašanju moj je poziv. Odbijam drugačije živjeti!

 

   - Zaboravi na nju, barem na trenutak - kaže mi Sanjin, dok poskakujemo pored kapelice i gledamo zelena brda, sjajna od darežljivog sunca koje se prosipa po njima, po nama, suši nam kapljice znoja. - Reci, što si očekivao? Vječnu ljubav?

   - Očekivao sam iskrenost - kažem.

   - Iskrenost? - Sanjin podiže obrve, a zelene mu oči podrugljivo sjaje. - Jesi li ti skrenuo pod stare dane? Žene i iskrenost! Pa to jednostavno ne ide zajedno. Mislio sam da to znaš i prihvaćaš. Sam bog zna da imaš dovoljno godina i dovoljno iskustva ...

   - Daj, ne tupi! - prekidam ga. - Nisam oglupavio, shvaćam što želiš reći ... ali ponadao sam se, razumiješ?

   - To mogu razumjeti - kaže on i dodaje: - Idemo niz ovaj puteljak, izbiti ćemo na streljanu, pa ćemo se još jednom popeti ovamo ... ako možeš?

   - Ne brini za mene - kažem i polazim prvi. - Idemo!

   - Istina je - kaže Sanjin trčeći pored mene. - Nada posljednja umire. Ali ti ...

   - Što ja?

   - Pa nikad to ne bih od tebe očekivao - kaže on cereći se vučje. - Uvijek si bio tako jebeno tvrd.

   - Jebi se, stari moj! - odbrusim mu. - Tvrd sam ja i dalje. Ne moraš brinuti zbog mene ... samo sam malo iznenađen ... i analiziram.

 

   - Otići ću od njega - rekla mi Tatjana onog jutra kojeg smo budni dočekali, čitave noći gaseći požudu koja je plamtjela velikim plamenom želje u nama. - Skupiti ću snage i hrabrosti i reći mu.

   Njena je glatka noga bila prebačena preko mojih dugih nogu i uživao sam gladeći je i bio ponosan na njene riječi. Cijenio sam je zbog toga, jer znam koliko je hrabrosti potrebno za takav čin. Nisam bezosjećajna budala, znam da je teško zalupiti vrata višegodišnjem načinu života. Ali kad je kraj ... ima li smisla uvijek iznova potpirivati vatru koja se uporno gasi, nema snage vinuti se u zrak, zaplamtjeti toplinom i sjajem? Ogrijati dvoje ljudi na njihovom zajedničkom putu kroz život? Sumnjam. Ali tko sam ja da joj …

   - Problem je samo u tome - nastavila je meko - što nikada nisam bila sama ... od roditelja sam otišla njemu...

   Nisam mogao to shvatiti. Još manje prihvatiti. Kako ona ne shvaća da je čitavo ovo vrijeme bila sama? Zar bi bila u mom zagrljaju da pored njega nije osjećala samoću? Kako ne može shvatiti ovu jednostavnu istinu? Kako ne može shvatiti da je najgora od svih najgore mogućih upravo usamljenost u društvu? Zar ona ne zna što je to? Zar ona ne zna da se to zove otuđenost? I da je otuđenost ružna bolest koja ruši ljudske veze, kida ih i nemilosrdno lomi. Zar ima nečeg goreg, nego li živjeti pored nekog, navodno sa njim, a ne primjećivati ga? Ne shvaćati i ne mariti za partnerove želje i potrebe? Što je samoća prema tome? Ništa! Samoća je ugodna: osamljenost ubija duh. Pogotovo osamljenost u društvu. Jednostavno.

 

   Trčimo ispod borova uskom i strmom stazom i na trenutak odbacujem te misli: potrebna mi je sva koncentracija, jer poskliznem li se ...

 

   - On bi htio, ali ja neću - rekla mi prije dva dana, prije one rečenice o tome kako se on trudi. - Ne dam mu pristupiti, odbojna mi je i sama pomisao!

   Vjerovati? Onda sam vjerovao, jer sam žarko želio vjerovati. Ali sada, poslije one čuvene rečenice koja se omotala oko moje duše i guši me, rečenice o njegovom trudu da joj udovolji ...kako joj vjerovati? Poznajem Tatjanu, znam njene porive, znam što je pokreće. Jedan dodir dlanom i ona uzdrhtalog tijela prilazi. Obara glavu, a iz očiju joj izvire želja za uživanjem. On to sigurno zna. Dodiruje li je on? Lažem samog sebe, ali istina izvire: istinu ne možeš zadržati vječno pod zemljom. Naravno da je dodiruje! Da je ne dodiruje i da joj je to stvarno odbojno, zar bi još uvijek bila sa njim?

 

   - Nemoj! - kaže mi Sanjin trčeći pored mene i stavljajući mi ruku na rame, ne bi li mi odagnao misli koje mi čita na oznojenom licu. - Mučiš samog sebe. Nemoj to raditi.

   - U pravu si - kažem i u meni se budi prkos, onaj prkos koji me tjerao i koji mi pomogao izdržati trčati desetak kilometara sa puknutim tabanom, dok je krv natopljavala tenisicu. - Ne brini zbog mene. Veliki sam ja dečko i već ću izaći na kraj sa time.

   - Nisam ni sumnjao u to - toplo reče on, moj stari i dobri prijatelj i odjednom se sjetim našeg prvog zajedničkog dječačkog susreta sa cigaretama i nasmijem se tom dalekom događaju.

   - Onaj koji se može samom sebi smijati - reče mi sretno Sanjin - nikada neće umrijeti.

 

   Tuširam se i kujem planove i hrabrim samog sebe i prisjećam se stvari koje bi bilo bolje zaboraviti. Navlačim staru trenirku, udobnu, izlizanu od čestog pranja, pa kose mokre i sa koje se otkidaju još poneke kapljice, prilazim telefonu, podižem slušalicu i biram broj.

   - Dobro jutro, Vlasta! - kažem veselo, ne želim nikako da ona nešto nasluti. - Ne zovem prerano?

   - Upravo sam pri prvoj kavi - odgovori ona, a njen mi poznati glas zažubori u uhu. - Što si imao na umu?

   - Pa znaš - kažem smijući se. - Mogli bi na večeru ...

   - Preskoči večeru - prekida me ona i smije se razuzdano, onim svojim tako dobro mi poznatim smijehom. - Dolazim u šest i odlazim u ponoć ... imam neke obaveze ... u redu?

   - Dogovoreno!

   Spuštam slušalicu. Osluškujem titraje. Nema zadovoljstva. Nema iščekivanja. Nema leptirića u stomaku. Kolotečina. Monotona.

   Tako mora biti.

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.