Koliko god se žalili da je život kratak , ima neke utjehe u toj prolaznosti vremena. Pogotovo kad jedva čekamo da se nešto završi, da napokon bude gotovo. Rastanci ne moraju nužno uvijek biti tužni i teški. Baš naprotiv, nekad se desi da neki rastanak dođe kao veliko olakšanje u životu.

Još je malo ostalo do isteka mog jednogodišnjeg ugovora (ne, ne snimam za l'Oreal, l'Ideal i slično) i to me stvarno jako veseli. Nipošto me ne rastužuje, premda, po nečijim mjerilima, vjerojatno bi me to trebalo brinuti jer kad netko ovdje izgubi posao, to je smak svijeta. Pa eto, ja nekim čudom vjerujem u život i poslije kraja ugovora. Ako je postojao prije njega, zašto ne bi i nakon? Samo zato što se ta jedna vrata zatvaraju, ne znači da će mi se otvoriti samo jedna, ona na burzi. Uostalom, kakva je to crna „burza rada“, ako ju uredno pohodi +350 000 nezaposlenih „hodočasnika“? Kao da je onim ljudima tamo stalo/bitno da li ću ja naći novi posao ili neću. Ako nešto mrzim, to su krute strukture, sistemi, pravila i „kutije“. Čak i ako se čovjek ne želi sam strpati u neku ladicu/kutiju – jer je tamo sigurno i nemaš brige – uvijek se nađu oni koji će to rado napraviti umjesto/za vas. Jer oni misle da polažu pravo na to.

Tko je izmislio sva ta silna pravila? Tko je izmislio sve ove glupe zakone-pizdarije, koje ja sada usred ovog hvala_Bogu_ne_baš_pretjerano_vrućeg ljeta moram spremati u svoje moždane ćelije? Pametni ljudi, dakako! Tko bi drugi? A pravila... njihova jedina svrha je da od ljudi naprave  ovce koje će ih poslušno slijediti. Ako ste jedni od onih koji imaju problema sa pravilima koja im se ne sviđaju, uvijek će se naći barem jedna nadobudna budala koja će se truditi da vam nabije na nos kako ste neprimjereni  (crna ovca?).  Mogu ja prihvatiti određena pravila; npr. to da ne dolazim na posao u tenisicama jer je suprotno kodeksu. Iako, sve i da dođem u casual izdanju, bilo bi ziher manje ne-primjereno nego kada te moroni s kojima radiš „čudno gledaju“ – u najboljem slučaju, a smatraju ludom – u najgorem slučaju, samo zato što nisi kao oni i ne uklapaš se među njih. Pa nisam se došla „uklopiti“ ni „slizati“, došla sam raditi. Zbilja nije lako i ugodno provoditi 6-8h dnevno sa ljudima s kojima uopće ne rezoniraš. Svima su puna usta tolerancije, ali kada ti bude već puna kapa svih sranja  i gluposti koje moraš (o)trpiti, tolerancije postaje umjetnost. Apstraktna.

Inače nisam jedna od onih koja će se truditi da se nekome dopadne kako bi time „kupila“ neki status. A moj status je svima od početka bio poznat – nisam udana, nemam djecu, ne idem u crkvu, nisam katolik. Uljez u startu. Kasnije su saznali i gore stvari – nemam „fejs“, nemam 2 kredita, ne jedem meso, ne pijem, ne gledam turske serije. Čak nisam ni tipično žensko – ne želim s kolegicama ujutro sat i pol sjediti „na kavi“ i slušati njihove svakodnevne teme , spike:  cipele, shopping, recepti, tračevi, Boran-aga i njegov torzo, Bali-beg i njegovi brkovi, krimići, politika. Tko bi to slušao i pola sata? Znam kako je bilo teško ujutro se buditi i osjećati beskorisno, jer nemaš posao. A sada znam da je još jadnije kada se probudiš da bi išao raditi, a tamo te čekaju neke ograničene seljačine koje više zanima i brine tuđi život nego njihov vlastiti. Šteta.  Istina je; ima ljudi s kojima gubiš vrijeme i ima ljudi s kojima gubiš pojam o vremenu. Nažalost, ovi se ubrajaju u prvu skupinu. Dok sam bila bez posla, mislila sam da mi vrijeme uzalud prolazi, da nešto time gubim, da ništa ne postižem. Sad vidim da to uopće nije tako. Ako u nečemu uživamo, onda to nije uzalud potrošeno ili izgubljeno vrijeme. Mnogi su zaposleni, a zapravo su besposličari i jedino što rade je da to da se brinu kako i zašto netko živi svoj život tako kako ga živi.  U svojih 30 i stitno godina nisam čula toliko gluposti i doživjela sve-moguće-vrste diskriminacije koliko na tom jednom mjestu u samo godinu dana. Svaki dan bih slušala „mudrolije“ tipa: „Vidiš kako ti sebi uništavaš zdravlje zbog svojih načela. Ne možeš tako, daj se već jednom opameti i nauči jesti meso“. I sad se ti ljudi čude što više ne želim jesti s njima. Pa naravno, kad mi svakog dana mašeš mortadelom ispred nosa! Ni nakon godinu dana netko ne može shvatiti da ima ljudi koji NE žele jesti meso. To nije normalno.  Ali je normalno da me te iste osobe podsjećaju koliko imam godina i da je krajnje vrijeme da imam dijete. Svašta. Uzalud je s takvima razgovarati, jer što god da im kažeš, uvijek će oni misliti/reći da je problem u tebi – zato što nisi s njima u istoj ladici, a nikada neće shvatiti da su oni ti koji imaju problem (iako, za njih to nije „problem“, nego se radi o stanju svijesti). Iako mi je tlaka biti s njima, više mi je žao njih, nego sebe. Ja ću otići a oni će uvijek ostati zatvoreni u svojoj *ebenoj ladici. Kako da se ljutim na takve ljude? Jednostavno - „Ako za te ja ne vridim, ništa ti lipo nimam reć“.