U košarici moje duše,koju ostavljam ovo jutro

 pred vratima tvoga srca,gotovo ničega nema, što bi privuklo oči znatiželjnika..Kad bi zavirili u nju, vidjeli bi samo jedno malo pero iz ptičjeg krila, jedan mali bijeli kamenčić,i sitnu sjemenčicu nekog nepoznatog cvijeta..

Naravno, odmahnuli bi rukom i produžili dalje, pomislivši kako će nesretno biti biće koje otvori vrata i nađe u košarici umjesto blaga, nevrijedne stvari.

Ali ti si mi prijateljica,i sve što dotakneš iz korpice moje duše, čarolijom će oživjeti i pokazati koliko mi značiš..

Kada uzmeš maleno pero, u svakom trenutku tvoje tuge, ono će se pretvoriti u pticu i zapjevati ti najnježniju pjesmu radosti..

Kada uzmeš maleni bijeli kamenčić, on će se pretvoriti u pregršt sitnih kamenčića koji će ti pomoći da označiš put, ako se izgubiš u ledenom kraljevstvu ljudskog sebeljublja..

Kada poželiš dotaknuti  meke oblake vječne zemlje   ljubavi koja nema ni početka ni završetka, posadi sjemenčicu ovog čudesnog cvijeta: on će rasti i rasti, čudesno rasti, dok ne bude dovoljno visok da dosegne oblake te zemlje..tada ću te podići gore, tek da dosegneš prvu stepenicu, dok ću ja čekati u podnožju..

Jer, i za silazak će trebati pružiti ramena, da se sigurno spustiš na tlo zemaljsko..