Dani i noći su se sporo izmjenjivali, a sve je jače udaralo Ivanovo srce osjećajući skori dolazak u obećani kraj.

Svake noći bi razmišljao kamo ga to ovaj brod vozi i što ga tamo čeka. Najcrnje misli rojile su se u njegovoj glavi.

Jednog  se jutra baš teško probudio.

Nikog više nije bilo kraj njega na drvenom podu..

Svi su pohitali vidjeti kopno koje se lijeno protezalo pred njima.

Čvrsto su držali svoje zavežljaje i spremno čekali iskrcavanje.

Nakon dugog putovanja stigli su na očekivano odredište.

Zbunjenih lica i širom otvorenih očiju zakoračili su na ovo tlo, u novi svijet u kojem će mnogi od njih, i ne sluteći, možda ostati do kraja života.

Ivan je bio siguran da će se brzo vratiti kući jer mu je srce bilo vezano ljubavlju za rodni kraj, a bilo je tu i drugih ljubavi na čiji spomen bi mu cijelo tijelo snažno zatreperilo.

Nakon nekog vremena svi su se uglavnom prilagodili  novim uvjetima života i počeli osjećati sasvim dobro.

Istina, teško su radili od jutra do mraka i pržili se na suncu, smrzavali se na hladnoći, ali u Zagorju je bilo puno hladnijih zima.

Ispočetka su dani brzo prolazili i svatko je htio pokazati da može izdržati sve nedaće tuđeg svijeta.

Nakon nekoliko godina čežnja za domom i obitelji postala je sve jača.

Moglo se tu ostati i zaraditi još mnogo novaca, ali Ivan više nije mogao izdržati bez svojih najmilijih.

Na samom kraju, prije odlaska kući, u ovom tuđem, ali lijepom kraju,  pronašao je nešto čudesno, nešto što je odlučio ponijeti kući i čuvati na posebnom mjestu.