30. U ČEMU JE STVAR

Išao, išao, išao jedan čovjek stopama Divnoga Stranca. On je nosio u sebi samo jednu jarku želju: da mu žena rodi sina. Zato je išao, išao, išao Njegovim tragom.

Kad je prošlo mnogo dana i mnogo koraka, Stranac stade i okrenu se.

“Nisi odustao”?

“Oh, ne”.

“Znaš li da na vlas ponavljaš jednu davnu priču? Kad sam prošli puta bio tijelom na zemlji, jedan me od tvojih praotaca slijedio i molio da mu učinim to isto”.

“I jesi li”?

“Jesam. Zato jer mi je taj tvoj praotac poklonio ružu. Ruži ne mogu odoljeti”.

“Ah, tako! Pričekaj, Divni, da potrčim negdje gdje prodaju ruže...”

“A znaš li tko je bio Perkun, tvoj praotac”?

“Ne znam. Hoćeš li, molim Te, pričekati dok ne donesem ružu”?

“To si bio ti, Haldore”.

“Tim bolje, tim bolje. Hoćeš li pričekati...”?

“Bojim se da neću. Jer ovaj puta nema ništa od sina”, tiho će Stranac.

Čovjek je problijedio, Oči mu zaplivaše u modrim suzama. Oči Divnoga odraziše istu suznu modrinu.

“Ali zašto? Zašto isto ne učiniš i sada? Ja bih Ti donio istu onakvu ružu... U čemu je onda razlika”?

“Razlika je u tomu što ti tada nisi znao priču o ruži”.

Stvar nije u ruži, nego u...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)