U bjelini

samoće svoje,

uporno se zadržavam

na pragu nečije nezadrživosti..

I ne odustajem, ne priznajem

zaborav i ponovno sjećanje duše

koja me na pragu doma svoga

 grli eonskom čežnjom

 prepoznatog daha iskonskog..

 Ja, vječna sam, bijela, srebrna,

 fluidna, nikad zemljana,

 a zemlju ljubim, i milujem,

jer, od početka

 koji nema početka

 nestvorena sam stvorena,

 da pronađem smisao

 zadržavanja

 nezadrživosti..

 Ne kao obruč,

 ne kao lanac,

 tek zagrljaj,

 koji ljubav rastače

 i bol u ništa pretvara..

 Još uvijek,

 bijela,bez oklopa,

 puštam da se moja moć

 poigrava

 sa onima koji je nemaju..

 Pa dozvolim,da kandže

 ranjene duše

 rane moju dušu,

 jer samo tako

 je prigrliti mogu,

 i poljubiti nježnošću besmrtnom

 besmrtnost njenu..

 Dozvoljavam sebi,

 moćna od najmoćnijeg,

 da budem malena

 u rukama duše

 koja zaboravlja

 da je zbog ljubavi

 spuštena na prag

 doma moje duše..

 Zadržavam se uporno

 u nazadrživosti njenoj...