Dugo je rastao, dugo je živio i bio bi to jedan lijep i dug život stabla da je naša, sada sjemenka bora to znala i mogla cijeniti. Postalo joj je dosadno i pomalo je u svojoj nutrini čeznula za onim danima iz vremena sjemenke maslačka, sjetila se živosti bučne ulice i žamora ljudskih glasova.

Nigdje nije bilo drugih stabala osim trave i za nju beznačajnih cvjetova. Istina da je pogled odavde bio prekrasan i neponovljiv ali jednostavno sve joj je postalo monotono i jednolično. Jedva je čekala da joj se životni vijek približi kraju. Kada je zadnji češer sa njenog stabla otvorio svoje opne a sjemenke poput elise helikoptera poletjele u zrak duh naše nemirne sjemenke iskušao je opet sreću i obratio se Duhu Prirode.

Vječno nezadovoljna, ovaj put se žalila na usamljenost i nedostatak društvenog života. A Duh Prirode je zaista bio strpljiv i udovoljavao je našoj sjemenki nadajući se da će joj se napokon otvoriti oči i da će shvatiti da je svako mjesto za život savršeno, kao što je i svaki život savršen premda te u njemu uvijek prati neki ali…..

I tako sjemenka maslačka, odnosno bora, iznenada postade sjemenkom ruže.

Bude smještena u prekrasan i njegovan vrt. Brzo je rasla, brzo je propupala a još brže procvjetala a kad je otvorila oči ugledala je mnoštvo istih i sličnih ruža. Vrt je bio prepun mirisnih i predivnih ruža, nisi znao koja je ljepša od koje. Veliki takmičarski duh i nadmetanje vladalo je u ovom vrtu. Tko je ljepši?Tko bolje miriše?Koga najviše hvali vrtlarica?Teško se naša sjemenka nosila sa ovim izazovima, pogotovo jer su pored zadivljujuće ljepote sve ruže pružale trnje oko sebe poput zlih jezika.

Ali nije prošlo dugo i vrtlarica sa škarama odreže našu ružu jer je trebala krasiti vjenčani buket jedne mladenke. Dakle život joj je ovog puta bio toliko kratak da se nije bila u stanju snaći od šoka ali kad je vidjela da se nalazi u vjenčanom buketu i da postaje dio ljudskog slavlja i veselja, svu tugu zbog rane smrti je zaboravila. O ljudima zapravo nikada do sada nije razmišljala ali znala je točno što će biti njena sljedeća želja.

Vjenčani buket se brzo osušio i iz njega su ispale sjemenke ruže. Ovaj put nije letjela već je ležala negdje na smetlištu ali to je nije spriječilo da prizove još jednom Duh Prirode.

„Molim te Duše Prirode, neka ovo bude zadnja želja, želim biti mladenka.“

„Zašto baš čovjek?“

„Zato jer je njima najljepše i najlagodnije.“

„Da bi bila mladenka najprije moraš biti zametak pa dijete, jer kao što nisi odmah postala veliki bor ili mirisna ruža već sjemenka tako je i kod ljudi, doduše proces rasta će biti nešto brži nego kod bora ali ipak trebati će vremena da porasteš“

Bez razmišljanja sjemenka izgovori:

„Jako želim biti pa mladenka“