Stisnut uz rub pločnika gdje mu zapravo nije bilo mjesto, rastao je mali maslačak. Obučen u pjenušavu prozirnu haljinu, zadivljeno se promatrao i pitao se, gdje li je nestala ona žuta koja je mamila kukce. Ali nije se žalio i ova bijela poput mladenkine vjenčanice jako mu se dopadala. Samo, slutio je da je jako krhka kao što je krhak bio i opstanak uz rub pločnika i znao je da je samo pitanje vremena kada će je izgubiti. A što onda? Što li dolazi nakon toga, zabrinuto je razmišljao.

I tada u iznenadnom  i silovitom udaru nemilosrdne bure u samo jednoj sekundi nestade njegove blještave haljine. Shvatio je da je nestao skupa sa haljinom i da se razdijelio u mnoštvo malih padobrančića koji su nošeni vjetrom otplovili poput bijelih jedara na dalek put.

Jedna sjemenka dugo je letjela i vinula se toliko visoko kao da joj nije bila namjera da se više zasadi u zemlji i kao da nije bila spremna za još jedan novi početak. A tada se dogodilo nešto čudesno i sasvim neobično, sjemenka je poželjela dobiti neko drugo životno iskustvo osim ovog kojeg je imala do sada. Znala je da kad se jednom ukorijeniš, gotovo je, cijeli proces kreće ispočetka.

Dok je bio maslačak i rastao uz onaj rub pločnika, život ga baš nije mazio. Ljudi su ga gazili, automobili ispuštali otrovne plinove, psi mokrili po njemu i zapravo uopće ne zna kako je preživio. Doduše ostao je kržljav, ali i živ, sve u svemu bio je to za njega jedan težak život.

A onda je sjemenka pomislila kako bi bilo lijepo da postane netko drugi i da može svijet gledati drukčijim očima. U svojim mislima obratila se Duhu Prirode i zatražila  ga da postane dio nečeg puno većeg, jačeg i boljeg.

Duh prirode volio je odvažne i znatiželjne biljčice te joj se smilovao i dopustio joj da se pretvori u sjemenku bora ukorijenivši je na osamljenoj strmoj litici planine.