Svaka bajka ima svoj happyend..I služi da nečemu pouči, ili uspava..

Priče o srodnim dušama svakako trebaju ostati na razini bajke..

Pitanje je, koliko smo spremni vjerovati u bajke, ili nismo..

Priče o srodnim dušama, kad tad prerastu nivo djeteta koje u to vjeruje.

Svaka priča o pronalaženju izgubljenog dijela sebe, krije priču o traženju istinske ljubavi, koja opet, nikako ne može biti dio nečega drugog, niti postojati negdje drugdje, mimo nas..

Kada se zavaravamo da ćemo se ponovo spojiti sa dušom naše duše, zapravo, trebamo znati da je jedini dio sa kojim se trebamo spojiti- Bog u nama, koji je često ta naša odvojena duša-blizanac..

A mi se vječito hvatamo za nedorečene i nedovršene oblike ljubavi, koje mimo naše volje, možda nismo stigli dobiti kad smo trebali, pa je prosimo od ljudi, koji nikad neće znati toliko uzvratiti i dati, kao Kreator ljubavi, koji gurnut duboko u zapećak naše duše, čeka svoje rođenje, svoje spajanje s nama...

Kada se opraštamo od života, na kolodvoru postojanja, mislimo da će sa nama, zajedno sa prtljagom, krenuti i onaj drugi dio nas, za kojeg mislimo da će nas pratiti, do besmrtnog grada neprolaznosti..

A duša se nasmiješi zagonetno, i napusti te, ne pitavši ništa..I ti kreneš ponovo na put, zaboravivši i prtljagu na stanici..

Prva postaja, na kojoj razgolićen silaziš. su tamne vratnice,, na kojima čuvari strpljivo mole da sve što nije tvoje, ostaviš kod njih...

Tada se penješ stepenicama bezbrojnim, dok te anđeo beskraja ne primi u naručje, koje si toliko čekao...

A onda te prenese u cvjetni vrt, gdje, slobodan od svake čežnje i ljudske tuge, nestrpljivo čekaš nešto, za što si vjerovao da ne postoji, jer si tražio u svemu, osim u sebi...

Dok konačno, ne uzletiš Suncu u susret, bez straha, da će ti se krila rastopiti, jer ih više i nemaš..

Tvoje novo rođenje je i tvoj završetak puta i traženja..Ljubav bez kraja, zagrlit će ljubav do kraja..